Novi pakt EU o migracijama Na Međunarodni dan migranata, koji pada 18. prosinca, predstavnici država članica Europske unije su, polutransparentno – iza zatvorenih vrata, dakle bez prava javnosti – započeli vijećanje o Novom paktu o migracijama, setu dokumenata, propisa, uredbi i raznih drugih tehnikalija koji bi trebao napokon stati nakraj neregularnim migracijama koje već desetljećima uznemiruju europske vanjske kopnene i morske granice. Poznato je već svima kako EU ne uspijeva stvoriti zajednički stav o tom vrućem pitanju, ali u tome nije jedina: kada su u pitanju migracije, ne postoji konsenzus u javnom diskursu niti kod država članica, niti kod akademske zajednice; muče se i policy-makeri, vjerske zajednice također ne mogu usuglasiti stavove. Dva su temeljna pristupa migracijama.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Prvi je onaj humanitarni, koji smatra da zaštita ljudskih života i povezane humane radnje trebaju biti na prvom mjestu. I granice i sve formalne procedure trebaju biti podređene ovom humanom cilju da se zaštiti svaki ljudski život. Druga perspektiva fokusirana je, često opsesivno i ratoborno, na ideju sigurnosti: migranti napadaju vanjske granice EU, predstavljaju sigurnosni problem, ruše nam sve postavke u koje smo vjerovali – granice, teritorij, kulturu itd. – i moramo im stati nakraj. Kada ekonomisti i demografi kažu da Europa treba migrante kao svježu radnu snagu iz posve sebičnih, ali razumljivih razloga – osiguranje radne snage i rast ekonomije, pa i plaćanje doprinosa kako bi vremešna europska populacija mogla nesmetano uživati u trećoj dobi – istodobno se jave glasovi koji kažu da migranti ipak nisu kompatibilni s europskim vrijednostima, dolaze iz drugačijih kulturnih krugova potiho osvojiti Europu i nametnuti joj svoje vrijednosti. I regionalno gledano, Europska unija pokazuje različita shvaćanja migrantske problematike: sjever je progresivniji i brži, pa onda po automatizmu i otvoreniji prema migrantima, a dobra opća funkcionalnost tih naprednih društava pomaže da apsorbiraju – to se udomaćilo već kao tehnički termin – relativno veće brojeve migranata. Jug je, znamo, nešto sporiji – organizacijski gledano, a kad tome dodamo i južnjačku lakoću življenja, onda je nelagoda u odnosu na migrante poprilično logična posljedica. Ni europski lideri ne znaju što bi s migrantima: Angela Merkel je s politikom otvorenih granica potakla rast desnice poput AfD-a, u čijoj je političkoj esenciji antiimigrantski stav, dok je neimar Orban s bodljikavom žicom konsolidirao svoju političku moć. Talijanska premijerka Melloni je u talu s ne-EU članicom Albanijom patentirala moguće rješenje: dok čekaju rješavanje papira – odobravanje azila, povezivanje obitelji, migranti neka čekaju na albanskoj obali. Britanski premijer Rishi Sunak bi neregularne migrante poslao malo dalje da čekaju reguliranje papira: ni manje ni više nego u Ruandu. A istovremeno je modificirao pravne odredbe koje se tiču povezivanja regularnih migranata s njihovim obiteljima: ako je prije jedan migrant trebao godišnje uprihodovati £18.600, kako bi njegovoj obitelji bila odobrena obiteljska viza, sada je prag povišen na £38.700. Prevedeno, konobari, barmeni, čistači, portiri, frizeri, blagajnici, kebabari – a to su najlošije plaćeni poslovi u Velikoj Britaniji – neće zarađivati niti približno da bi se mogli povezati i dovesti svoje obitelji u UK. I kako onda, u jednoj ovakvoj močvari najrazličitijih stavova i pristupa, pristupiti rješenju migrantskog problema?
Iz EU s ljubavlju Prvo je potrebno izabrati prikladan format. Okupimo predstavnike Europskog parlamenta, Vijeća Europske unije i Europske komisije – takav format se službeno naziva trijalog, a njegov smisao vezan je da se postigne prihvatljiv privremeni dogovor o zakonodavnom prijedlogu koji je prihvatljiv svim akterima, a kasnije će biti donesen službenim postupkom svake od tih institucija. Format iza zatvorenih vrata je idealan, budući da će u javnost procuriti kontrolirane informacije – možda je to i dobro – i nećemo moći sa sigurnosti tvrditi kako određene perjanice Europske unije razumijevaju migraciju i migrante, koliko su humani ili ne. Ako je suditi po onome što je dogovoreno – radi se o zaokruženoj cjelini od pet zakonodavnih i regulatornih akata – akteri sastanka su se složili da je osnovni prioritet sigurnost granica i smanjivanje migracijskog pritiska prema Europi. Nakon tri godine pregovora EU smatra da je temeljno pitanje kontrola i upravljanje vanjskim granicama, koje počinje s dubokim screeningom svih migranata koje je onda moguće privremeno smjestiti u treće zemlje dok čekaju reguliranje papira. Korporativni model solidarnosti između zemalja članica će se primjenjivati: po definiranim kvotama migranti će biti pravedno redistribuirani na području zemalja članica – ti ih uzmi toliko, ti ovoliko – kao da govore. Europska unija bolje od ovoga trenutno ne može, čini se, a završni dokument koji još nije definiran pokazat će da li je moguć poneki iskorak. Amnesty International smatra da će ovakva kruta regulativa samo potaknuti ljudsku patnju: istakli su kako je humanitarni pristup zanemaren, a prema ljudima – da se iščitati – primjenjuje se regulativa koja je nedostojna čovjeka. Politički gledano, opsesija sigurnosti na vanjskim granicama Europske unije pokazuje kako je sama Europa pomalo prestrašena: ali ne toliko migrantima koje može bez problema apsorbirati, već ekstremnim političkim elementima koji u obliku desnice napadaju njezin politički poredak iznutra. I kako to često biva, dok su se bavili neprijateljima s onu stranu granica i podizali granice – parafrazirat ćemo kultni citat iz “Kuma” – pravi je neprijatelj bio tu, među njima.
