”Mi, lideri”
”Mi, lideri Europske unije (EU) i njezinih država” – tako započinje prošli tjedan objavljena Deklaracija iz Bruxellesa – zaključujemo da i jesmo za proširenje na Zapadni Balkan, ali i nismo. Kraljevsko mi kojim europski lideri započinju Deklaraciju, neodoljivo podsjeća na iritantnu formu s kojom su nekad vladari komunicirali s podčinjenima: Mi, Franjo Josip – tako je car Austrije i kralj Ugarske i ostalih teritorija običavao započeti službena pisma prije nešto više od sto godina. Udica za proširenje EU na teritorije Zapadnog Balkana bačena je još prije 20 godina kada je na Solunskom summitu o Zapadnom Balkanu potvrđena nedvosmislena i jasna podrška europskoj perspektivi tih zemalja. No, čini se da je u međuvremenu – a dvadesetak godina dovoljno je dug vremenski okvir da konstatiramo kako je očito nešto zapelo s proširenjem, tim temeljnim instrumentom vanjske politike EU. Države Zapadnog Balkana su, da parafraziramo Tolstoja, sve nesretne na vlastiti politički način. Makedoniji nije bilo dovoljno što je promijenila naziv države dodajući odrednicu “Sjeverna” da se procesi ubrzaju. Crna Gora je otvorila pregovore, ali politički prevrati uz prateću nestabilnost posljednjih godina su učinili da sam proces stagnira. Srbija ne uspijeva regulirati odnose s Kosovom unatoč – kako to samo tehnički i pompezno zvuči, EU -facilitiranom dijalogu visokog nivoa – a problem je i geopolitičko i strateško svrstavanje koje je daleko od sinkroniziranosti s EU praksama.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Bosna i Hercegovina predstavlja poseban izazov, prvenstveno zbog državne arhitekture koja je sve samo ne kompatibilna s uobičajenim europskim postulatima. Politička nesreća koju smo spomenuli većinom se svodi na ono što se stručno naziva demokratsko nazadovanje ili erozija: kontekst u kojem je smanjena vladavina prava, umanjivanje medijskih sloboda i drugih javnih sloboda, slabljenje institucija i jačanje parainstitucija te gotovo vječna prijetnja sukobom ove ili one vrste. Radi se o fenomenima kojima su u prvom redu izloženi građani tih zemalja i kojima bi, logikom stvari, njihove matične zemlje trebale posvećivati punu pažnju, tako da je sasvim logično zašto navedeni društveni problemi nikada ne mogu biti glavni prioritet EU glomaznog bloka država, sazdanog od 27 članica.
No, istovremeno, razvojna pomoć koju EU usmjerava prema prostoru Zapadnog Balkana, nije zanemariva prvenstveno kao dašak novih materijalnih i drugih resursa, ideja, kreativnosti i primjera kako inovirati, makar malo, društvenu i regionalnu arhitekturu. EU nam pomaže ukinuti roaming u regiji – sami se nismo uspjeli sjetiti toga; financiraju nam infrastrukturne projekte koji bi, da se radilo o domaćim akterima, ostali u sferi misaonih imenica; facilitiraju sastanke na visokoj razini između država susjeda kao da su njima potrebniji nego nama; ona investira u visoko obrazovanje dajući makar neki predokus europske projektne arhitekture; liberaliziraju vizni režim. Svaki vid suradnje je i više nego poželjan – iako možda ponajviše svjedoči o našim vlastitim političkim i društvenim deficitima – ali uzdizanje ove strateške kooperacije na političku razinu čini se nemogućim. Pa, gdje je zapelo?
Sve može, osim institucija
EU je i sama pokušavala pronaći nove načine za proširenje ne samo prema Zapadnom Balkanu već i prema europskoj periferiji. Europska politika susjedstva koja se implementira još od 2004. ciljala je na 16 istočnih i južnih susjeda, većinom neeuropskih država, među kojima su bile Gruzija, Moldavija i Ukrajina – s kojima su nedavno otvoreni pregovori i kojima je dodijeljen kandidatski status – i druge zemlje s kojima je potrebno njegovati dobre tehničke i kooperativne odnose, surađivati u zajedničkim sigurnosnim pitanjima, pomalo i demokratizirati ta društva, ali ih držati daleko od zajedničkog političkog odlučivanja. Romano Prodi, tadašnji predsjednik Europske komisije, kojega su njegovi sunarodnjaci Talijani nazivali “Mortadelom”, govorio je o stvaranju “kruga prijateljstva” i obećao je tim zemljama “sve osim institucija”, tj. mogućnosti da egalitarno sudjeluju u EU institucijama. Geopolitika je učinila da se proces proširenja prema rubnim dijelovima Europe ubrza, a da onaj prema balkanskom političkom prostoru ostane u nekoj vrsti limba, vječnog čekanja na zgodan i oportun trenutak za proširenje.
Iako je za prostor Zapadnog Balkana još od Solunskog summita 2003. godine predviđeno da će pristupiti relativno brzo EU, čini se da je politika proširenja navedenoj regiji namijenila status vječne periferije s kojom je moguće njegovati samo dobre, ali paternalističke tehničke odnose, koji su, znamo, ipak mnogo nižeg reda od sveobuhvatnih političkih odnosa. No, ako lopticu spustimo na domaći teren, onda se stvarno čini potpuno logičnim pitati zašto bi konsolidirane EU demokracije sjedale na egalitarnoj bazi za isti politički stol s plejadom političara čije su agende zastarjele, antidemokratske, nezrele i praćene nasilnom retorikom koju krasi minimalna spremnost na kompromis. I koji su pri tome apsolutno uvjereni u legitimnost i opravdanost vlastitih političkih ciljeva. Teško da možemo pronaći relevantan razlog zbog kojega bi 27 članica EU postiglo konsenzus da za isti stol puste države čiji političari ciljano odbacuju, minimiziraju ili miniraju sve ono protiv čega se taj europski mastodont uspješno bori godinama. Možda bi se jedini relevantan razlog mogao naći među građanima svih tih država koji zaslužuju prosperitetniji i politički mirniji život, ali, realno, oni ga i nalaze, s pridruženjem ili bez, u ovoj ili onoj europskoj državi, pokazujući time da smo realno i ljudski dio europske zajednice, ali politički ipak ne.
