Evo je sedma subota od one 7. oktobra kad je sve krenulo po zlu u Gazi. Kako odmiču dani, svijet izvan Izraela sve manje govori o onome što je počinio Hamas prvih sati rata, a više o djeci koja ginu u Gazi i masovnoj grobnici u krugu bolnice Al-Šifa. Za tu bolnicu, iako joj ime znači liječenje, u Ujedinjenim nacijama kažu da je postala zona smrti prije nego što su je okupirali izraelski vojnici.
Puzajuća aneksija
Javnost zapadnog svijeta takođe se više vraća korijenima palestinsko-izraelskog sukoba. Prirodno je što to radi liberalna javnost koja ima mali ili nikakav uticaj na politiku svojih vlada. Takva postoji i u Izraelu. Vidjeli smo prvih dana rata u Gazi šta su tamo govorili i pisali Gideon i Daniel Levy, list Haaretz, izraelski centar za ljudska prava B’Tselem, Jevreji za mir. Ali kad im se gotovo približi u ocjenama i kritikama Izraela, i to javljajući se iz Tel Aviva, jedan Nicholas Kristof, i sam Jevrej kao i drugi vodeći kolumnisti New York Timesa, onda to mora da ima odjeka i u Bijeloj kući. On kaže, na primjer, da je izravnavanje gradova ono što čine sirijska vlada u Alepu ili Rusija u Groznom, ali “ne bi smjelo da ima američku podršku ono što u Gazi poduzima Izrael”. “Ne smijemo ubijati djecu Gaze, pokušavajući da zaštitimo izraelsku djecu!” – gotovo da uzvikuje Kristof na stranicama najpoznatijeg svjetskog dnevnika koji je ovih dana donio još nešto što odudara od totalne američke službene podrške Izraelu.
New York Times, naime, u dva navrata za nekoliko dana daje prostora palestinskoj novinarki Daliyi Hatuqa koja, pod naslovom svog priloga “Rat nije počeo prije mjesec”, kaže: “Za mnoge unutar i izvan ovog rata, brutalnost Hamasovog napada 7. oktobra bila je nezamisliva, kao i stepen i okrutnost izraelske odmazde. Ali Palestinci su bili objekti neprekidne rijeke nezapamćenog nasilja – kao i puzajuće aneksije njihove zemlje”. A ono što je mnoge Palestince i njihove prijatelje podsjetilo na zbjeg i progon Palestinaca sa svoje zemlje 1948, bila je fotografija koju je NYT takođe objavio dva puta. Takvu nisam nikad vidio kad sam istraživao palestinsku Nakbu tih godina.
Takav pristup doprinosi zaoštravanju podjela u Americi oko podrške Izraelu. Na društvenim mrežama još kruži isječak iz debate u senatu Floride. Poslanica Angie Nixon, kritikujući SAD što ne zaustave rat u Gazi, kaže: “Već smo na deset hiljada mrtvih Palestinaca. Koliko će ih biti dovoljno?”. Na to joj iz klupa glasno odgovara druga poslanica: “Svi oni! All of them!” Čak se i predsjednik Biden počeo smekšavati, jer ne može skrenuti pogled sa slika iz Gaze. Zato valjda u Vijeću sigurnosti UN-a nije bilo američkog veta na rezoluciju koja poziva na “hitne i produžene humanitarne pauze i koridore širom Pojasa Gaze”.
Podjele oko rata u Gazi i dalje postoje i na ovom našem balkanskom prostoru. Zvaničnici su ušutjeli nakon što su izrekli svoje o rezoluciji Generalne skupštine UN-a od 27. oktobra, iako bi se imalo što reći i o ovoj od 15. novembra. Ako ništa drugo, ipak je prošla u Vijeću sigurnosti. Poslije desetak sjednica i četiri neuspješna nacrta, nijedna od velikih sila nije uložila veto, a čak i SAD su se, uz Veliku Britaniju i Rusiju, uzdržale. Rezolucijom se zahtijevaju hitne i produžene humanitarne pauze i koridori u Gazi, kako bi se osigurala humanitarna pomoć, poziva se na trenutno i bezuslovno oslobađanje svih talaca koje drže Hamas i druge grupe, i od svih strana u sukobu se traži da se pridržavaju međunarodnog prava.
Bidenova administracija je, dakle, popustila, Hamas je spomenut, ali nije optužen. Pod odbacivanjem “prisilnog preseljenja civilnog stanovništva” misli se na Izrael, iako njegov premijer Netanyahu ne haje ni za ovu ni bilo kakvu drugu rezoluciju ili kritiku. Nije, međutim, kroz Vijeće sigurnosti mogao da prođe zahtjev za hitni prekid vatre, nego se uveo novi termin u međunarodno i ratno pravo, humantirane pauze. Takve pauze samo služe izraelskoj armiji da nastavi Gazu ravnati sa zemljom, a njene stanovnike tjerati u treći, ili Bog zna koji palestinski zbjeg.
Pošto su mi rezolucije UN-a bile povod za ovaj prolongirani osvrt na poglede i odnose bivše Jugoslavije i njenih nasljednica prema palestinsko-izraelskom konfliktu, da se vratim onoj rezoluciji Generalne skupštine od 27. oktobra koja je u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, znatno više nego u ostalim regionalnim centrima, izazvala pažnje i polemike, kako službene, tako i medijske. A najviše u Hrvatskoj zato što je njena vlada, zajedno sa Izraelom, SAD-om i još desetak zemalja poput Papue Nove Gvineje, glasala protiv rezolucije koju je prihvatilo 120 članica UN-a. Iako se u njoj nije čak zahtijevalo to takozvano “trenutno, trajno i održivo humanitarno primirje”, jer se iz njenog nacrta morao termin “zahtijeva se” ublažiti tako da se samo “pozivaju sve strane” da ga prihvate.
Dobro je naglasiti da je to bio stav Vlade Hrvatske, a ne šefa države. Glas protiv rezolucije pokušao se prikriti sukobom Pantovčaka i Banskih dvora. Premijer Plenković se pravdao time što rezolucijom nije osuđen Hamas, a predsjednik Zoran Milanović da je odluka donesena “prijevarno i prijetvorno” bez njegovog znanja. Inače bi bio za uzdržanost, kako su glasali Srbija, Sjeverna Makedonija i Albanija. Podijeljeni su bili i akademska zajednica i mediji.
Bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić kaže za index.hr da ne misli “da Vlada bezrezervno podržava Izrael, odnosno politiku Benjamina Netanyahua”, nego da su “oni jednostavno previše kalkulirali što bi Hrvatskoj i njima kao političarima moglo donijeti više političke koristi”. Pa su se “u tim kalkulacijama preračunali i pogriješili”. Mate Granić i Miro Kovač, takođe bivši šefovi hrvatske diplomatije, ne smatraju da je Vlada pogriješila. Nego da je odluka, kako kaže Granić – kao da mu je još predsjednik Franjo Tuđman – da se suprotstavi deklaraciji o primirju u Gazi usklađena sa “načelima hrvatskih vrijednosti i interesa”.
To da posljedica odluke Vlade Hrvatske da se svrsta uz SAD i Izrael u UN-u “može biti samo erozija ugleda i vanjskopolitičkog položaja zemlje”, piše u zagrebačkim Novostima Jerko Bakotin. Hrvatska ljevica nije baš daleko od desnice u pogledima na zločine koje je počinio Hamas i što Izrael decenijama čini Palestincima. Godinama mi je njen medijski glasnogovornik Jutarnji list neizostavna dnevna lektira, ali se ne sjećam da su ikada dali prostora nekom Palestinacu, kao što ga daju svakom izraelskom veleposlaniku ili veleposlanici u Hrvatskoj. A i ovog oktobra sam našao kako još uvijek pišu o Izraelu kao državi “demokracije i vladavine prava”.
Hajde da se ne podsjećamo kako je riječka književnica Vedrana Ruden poslije ranijih izraelskih invazija na Gazu, 2009 ili 2014, poredila usmrćene palestinske djevojčice s Anom Frank, zbog čega je bila izložena verbalnom linču. Ali ni danas ne bi Jutarnji ili neki drugi tiražniji hrvatski mediji citirao njenu kolumnu iz oktobra 2023, u kojoj kaže: “Svi smo mi nadljudi s Amerikom na čelu, o Izraelu da se ne govori. I tako sedamdeset i pet godina. Neke su činjenice kristalno jasne, ne od jučer. Izrael je fašistička država”.
Novosti su, međutim, ovom prilikom dale prostora jednom drukčijem, uravnoteženijem i pristojnijem pogledu. Bio je to autorski prilog Zorana Pusića, predsjednika Antifašističke lige Hrvatske, koji pod naslovom “Ne postati zlo koje osuđujemo”, piše: “Osuda masakra palestinskih civila koji, uz sve svoje verbalne ograde, provode izraelski političari trenutačno na vlasti i izraelska vojska, ni na koji način ne umanjuje osudu brutalnih zločina koje su pripadnici Hamasa počinili nad izraelskim civilima 7. listopada. Ali dovoljno se zapitati kakav bi bio stav onih koji provode ili podržavaju izraelsko razaranje Gaze, pri čemu kolateralne žrtve sve više podsjećaju na genocid, da je situacija obrnuta”. Zbog takvog poređenja i onakvog naslova, Židovska općina Zagreba istupila je iz Antifašističke lige. Još zbog nečega, što je citiran Netanyahuov ministar finansija Bezalel Smotrich koji je još 2017. predložio kako da se riješi palestinsko pitanje: “Palestinci trebaju shvatiti da će morati birati između tri opcije – živjeti obespravljeno pod izraelskom vlašću, emigrirati ili biti ubijeni”. Na što Zoran Pusić daje svoj komentar: “Smotrich vjerojatno ne zna da njegove ideje nisu previše originalne; zvuče kao prijepis zlokobne najave rješenja srpskog pitanja od Mile Budaka, ministra bogoštovanja i nastave u vladi NDH – trećinu prekrstiti, trećinu protjerati, trećinu pobiti”.
Tu stižemo do ključnog motiva Vlade Hrvatske što izbjegava da kritikuje Izrael čak i u jednoj mlakoj rezoluciji UN-a i zbog čega su njeni predsjednici išli u Izrael, neki i po nekoliko puta: da izmole oprost za hrvatski udio u holokaustu Jevreja za vrijeme Nezavisne države Hrvatske. To će u blažoj formi od Pusića reći i profesor Hrvoje Klasić: “Ja doista nisam potomak ustaša i sram me je tog perioda, ali Židovi, kao i Srbi i Romi, nisu u NDH bili proganjani od pojedinačnih bandi, nego od državnog aparata države od koje se trebamo ograditi, ali je postojala”. I taj vrsni historičar pazi da ne uvrijedi Izrael, tvrdeći da “sve to ne smije imati veze s današnjom politikom Hrvatske prema Izraelu”, pošto će “svi reći da Izrael u Gazi prestane ubijati civile. Ali alternativa mu je povratak na 7. listopad ove godine i čekanje da Hamas uništi izraelsku državu”. Da ne spominjem Borisa Havela kome HRT daje prostora da iskaže svoje proizraelske tirade, mnoge štovaoce historičara Iva Goldsteina iznenadilo je njegovo potpuno svrstavanje uz Izrael i podrška njegove okupacije Gaze. To je bilo očito u dijalogu koji je na nekoj TV vodio s profesorom Božom Kovačevićem koji je smireno govorio o okupaciji palestinskih teritorija 1967, o 58 logora palestinskih izbjeglica, da sućut s ubijenom djecom Gaze ne znači podršku Hamasu. Na to je dobijao odgovor kako to Izraelci rade selektivno i da Hamas u stvari vrši genocid. Da ne znam kako izgleda Ivo Goldstein, pomislio bih da govori u ime Netanyahua za koga kaže kako ga se ne može optuživati za ratni zločin.
Srbija je imala manje, ali je ipak imala razloga da se dodvorava Izraelu, ali je ostala uzdržana u UN-u. Nije se ni zamjerila, glasajući za rezoluciju UN-a 17. oktobra, kao BiH zajedno s ostalih 120 zemalja. Njen predsjednik Aleksandar Vučić je već 7. oktobra, prije nego što je Izrael krenuo u odmazdu, osudio “užasne napade na Izrael”. “Jevrejski narod je pretrpeo istoriju patnje i Izrael zaslužuje da živi u miru i sigurnosti. Sada, više nego ikad, svetu su potrebni Izraelci i Palestinci da se okupe i stanu na put nasilju”, napisao je na društvenim mrežama. “Teško je reći kakav je pravi nivo odnosa Srbije sa Izraelom, jer su nagriženi priznanjem kosovske nezavisnosti”, kaže profesor Aleksandar Životić. Kosovo je, znači, i dalje mjera odnosa Srbije s Izraelom, kao što su s Palestincima poslovi koje je Vučić sklapao s odmetnikom Muhamedom Dahlanom, koga u Ramalahu optužuju za korupciju, čak za smrt Jasera Arafata.
S druge strane, zagovornici približavanja Srbije Zapadu zalažu se za stav koji ima Evropska unija prema Bliskom istoku, a ne ambivalentan kao što je sada. Tako misli bivši diplomata Srećko Đukić, koji kaže kako se “stekao utisak da su građani kod nas doživljavali Hamas kao neku oslobodilačku vojsku, a njene pripadnike kao borce za oslobođenje”.
Moglo bi mi se zamjeriti što ovako malo spominjem Srbiju, a više Hrvatsku, i što ću manje reći za BiH, kako su se ponijele prema rezolucijama UN-a o sadašnjem ratu u Gazi kao prolaznoj fazi njihovih ukupnih odnosa prema Izraelu i Palestini koji počinju od stvaranja izraelske države 1948. godine. Prvo, tu rezoluciju Generalne skupštine UN-a Hrvatska je jedina odbila na ovom našem prostoru naslijeđenom od Jugoslavije. Znači, nije htjela da dadne glas za prekid rata u Gazi, makar bio privremen i samo humanitarni. Drugo, što mi je Miro Kivač u jednoj TV debati spočitao bošnjački, odnosno muslimanski faktor u odnosima Bosne i Hercegovine s Izraelom i Palestincima. Podsjetio me na progon Jevreja iz Sarajeva već 1941. godine, na što sam mu odgovorio da je i Bosna tada već bila u sastavu NDH. Nisam stigao da dodam da je onaj isti Mile Budak koga je spomenuo Zoran Pusić doveo u Sarajevo jerusalimskog muftiju Al-Husejnija, pokušavajući da što više bosanskih muslimana priđe nacističkoj armadi.
Zato su se valjda sigurnosne službe Hrvatske uznemirile i zabrinule da bi im mogle preko Bosne nagrnuti nove izbjeglice kao posljedica rata u Gazi. A oni su, naravno, teroristi, po onoj bivše predsjednice Kolinde kako u našoj zemlji ima deset hiljada mogućih terorista. Treće, kad se radi o tome ko je više za jednu stranu, ko protiv ili bar neutralan, ambasada Palestine postoji i u Sarajevu i Beogradu, obje je imaju i u Tel Avivu, a Hrvatska nikad nije priznala Palestinu. Ni onakvu krnju, ranjivu, a priznaje je više zemalja u svijetu nego Izrael.
Glas za mir
Bosna i Hercegovina je i u ovoj prilici podijeljena, kao i u svemu drugom, ali je u UN-u glasala za mir, koji je i njoj najpotrebniji. Bilo je razumljivo što je jedan dio političkog vrha izražavao više simpatija za jednu ili osude druge strane u sukobu u Gazi. Predsjednica vlade Borjana Krišto je slijedila stav Hrvatske, ali nije tražila da se Zagreb slijedi i prilikom glasanja u UN-u. Čak je i predsjednik RS-a Milorad Dodik bio odmjereniji, iako se moglo očekivati da će poslati poruku solidarnosti sa Benjaminom Netanyahuom, kao što je to činio prilikom ranijih invazija Gaze ili kao što mu je krajem prošle godine čestitao na ponovnom izboru za premijera.
Protesti zbog izraelske okupacije i rušenja Gaze prošli su mirno i bili mnogo manji u odnosu na broj stanovništva nego u Londonu ili New Yorku. Malim ispadom bi se mogao smatrati samo nepotreban poziv sa skupa u Zenici da se ide u oslobađanje Palestine. Gradonačelnik Mostara nije spriječio protestni skup u tom gradu. Brzo su ugašene iskrice zapaljive debate koje je slala ambasadorica Izraela iz Tirane kojoj je smetalo što je Željko Komšić, uz osudu Hamasa, spomenuo i kontekst u kojem je upao u Izrael.
Taj kontekst, koji je samo skraćenica od naslova koji je New York Times dao prilogu Daliye Hatuqa da “rat nije počeo 7. oktobra”, trn je u oku te ambasadorice, kao i vladajućeg establišmenta u Izraelu s premijerom Netanyahuom na čelu. Njemu, dok ga sami Izaraelci ne obore, ne pomaže ni to što mu poručuje Nicholas Kristof: “Ne ubijajte djecu Gaze!”.
