Mjesec oktobar u osnovnim i srednjim školama u glavnom gradu Bosne i Hercegovine mogao bi biti obilježen najprije po dojavama o postavljenim bombama i eksplozivnim napravama. Školsko zvono za početak nastave oglasi se tačno u osam, a onda ubrzo nakon toga i školsko zvono da se učenici i osoblje evakuiraju. U pojedinim školama učenici su gotovo svakog dana imali saznanja na kojem času će biti dojava. Radili su to pojedinci za nekoliko maraka ili kutiju cigareta. Oglašavali se nastavnici, roditelji, policija… i ništa. Onda su uslijedila privođenja i pritvori. Sve maloljetnici i jedan osamnaestogodišnjak. Djeca u popravni dom, osamnaestogodišnjak u pritvor. Roditeljima kazne kakve ni u snu nisu mogli zamisliti. Ova djeca zapečatila su svoju sudbinu, snove, školovanje… i sve ono što su porodice ulagale u njih (ako jesu). Zar sve ovo vrijedi da bi se izbjeglo nekoliko kontrolnih, koji će ionako, draga djeco, biti nadoknađeni?
Ono što je najgore jeste činjenica da se ti maloljetnici nisu preplašili, jer i nakon privođenja dojave su se nastavile. Svi pod stresom, djeca koja idu u školu, roditelji, nastavno osoblje i policija koja je u duplim smjenama jer mora biti u pripravnosti. Djeca u srednjim školama su samostalna, ali problem većih razmjera nastaje u osnovnim, gdje mlađa djeca zavise od roditelja, koji nakon evakuacije moraju napustiti svoja radna mjesta, doći po djecu… i tako svaki dan posljednjih sedmica. Ovo je jedna vrsta torture. Bez obzira na to što je svaka dojava do sada bila lažna, raditi se mora kao da nije. Takav je zakon i zakonom propisane radnje moraju se poduzeti. O tome koliko sve to košta, suvišno je i govoriti.
No, nisu maloljetnici planirali samo dojave o postavljenim bombama u školama. Neki od njih planirali su pucnjave, ubistva i korištenje hladnog oružja.
Odjekuje Sarajevom vijest o pucnjavi ispred Srednje škole metalskih zanimanja. Centar glavnog grada. Učenik prvog razreda upucao iz pištolja učenika trećeg razreda. Ranio ga u potkoljenicu. Sve izgleda kao u filmovima i videoigricama i kao da svi čekamo neko naglo buđenje da ovo ludilo prestane. Ipak, ne prestaje ništa samo od sebe. Moramo raditi da bismo postigli cilj kako u životu, tako u društvu i državi.
Dječak koji je 2009. godište zaokružio je priču o bombama i pucnjavi. Upao je u policijsku stanicu u Bosanskoj Krupi, jednog policajca ranio, drugog ubio, usmrtio nožem… Muk… to je dijete… Djeca od 14 ili 15 godina trebalo bi da se bave sportom ili umjetnošću, da planiraju svoju budućnost i razmišljaju o upisima u srednje škole, na fakultete, a ne da hladnokrvno ubijaju i prijete.
BiH je očito pogodno tlo, živimo u zemlji u kojoj se građani bore za egzistenciju, golo preživljavanje. Kriminal je prisutan na svim nivoima, korupcija, nepotizam. Zajedno sa svojim roditeljima djeca to gledaju, preživljavaju. Današnjoj djeci sve je dostupno. Svakodnevno nam se serviraju ratovi u Ukrajini, na Bliskom istoku, pucnjave, zarobljavanja, krađe. Nasilne igrice preplavile su internet, a djeca prave oko njih začarani krug ne dopuštajući odraslima pristup. To ne smijemo dozvoliti. Mnogo je faktora koji doprinose da kao društvo posrćemo. Imamo primjer i Bošnjačke gimnazije u Sarajevu. Stariji učenici kaišem udaraju mlađe! Roditelji moraju biti budni i kad spavaju. Izazov na društvenim mrežama?! Šta, kakav izazov, gdje to živimo?!
Došli smo u fazu kada roditelji, nakon što im dijete ode u školu, razmišljaju da li će se vratiti živo. Na koji način zaštititi djecu? Teško je. Ne zaboravimo da su to lude godine. Ne zaboravimo da djeca u ovom uzrastu ispituju svoje granice, granice roditelja, nastavnika, komšija… Možemo li ih uspjeti spasiti da ne odu krivim putem? Razgovor je ključ. O svemu moramo razgovarati s djecom. Nisu ovo generacije koje nakon crtanog filma u 19.15 odu na spavanje. Ove generacije odrastaju preko noći. Brzinom svjetlosti. Pokušajmo ih naučiti stvarnim vrijednostima ako već nismo zakasnili. Nemojte raditi domaće zadaće svojoj djeci, čitati im lektire i napadati profesore kad dobiju lošu ocjenu. Nemojte svojoj djeci govoriti da okrenu glavu u gradskom prijevozu ukoliko vide starije. Naučite ih da se pozdravljaju s komšilukom, da pomognu, da se osmjehnu, da poštuju svoje učitelje i nastavnike, da budu prijatelji. Ne kupujte svojoj djeci markiranu garderobu, ne dozvolite da se podsmjehuju drugovima i da ih omalovažavaju. Naučite ih najprije istinskim vrijednostima. A onda učenju, radu, da shvate kako je zaraditi za život. Možda još nije kasno. Dajte da popravimo ono što se popraviti može. To su naša djeca.
