Zanimljiva i ujedno ogledna stvar u čemu je problem s nama, a posebno s odnosom današnje Srbije prema procesu europskih integracija, tiče se odluke Europskog parlamenta da Tonino Picula bude izvjestitelj Europske unije za Srbiju. Što je bio momentalni okidač za napade tabloida iz Srbije i provjerenih dnevnika, poput Večernjih novosti, kako na samog Piculu, tako i na Europsku uniju, uz tezu ključnih ljudi vlasti, od samog Vučića, preko Brnabićeve, do Vučevića, o tome kako su shvatili poruku i zaključak sklonih im medija kako Europa gura Srbiju prema BRIKS-u. Organizaciji koja je svakako trenutačno nemjerljivo popularnija u srpskom društvu od Europske unije. Da to nije slučajno i bez utjecaja Vučićeve vlasti, jasno je zapravo svakome. Popratna pojave ove medijske kampanje su i prijetnje te uvrede na društvenim mrežama kojima je zasut sam Tonino Picula.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
Inače, jedan potpuno benigan i klasično bezbojan esdepeovski političar, koji je političku karijeru započeo kao tajnik Ivice Račana, nastavio kao ministar vanjskih poslova u Račanovoj vladi, potom kao gradonačelnik Velike Gorice, da bi se na kraju preko raznih vanjskopolitičkih odbora pronašao u unosnoj zastupničko-činovničkoj karijeri u Europskom parlamentu, tamo se počeo družiti s neuspješnim ideologom novog HDZ-a Davorom Ivom Stierom i dosljedno odbijao sve ideje da se kandidira za predsjednika SDP-a ili neku domaću političku funkciju ponovno, svjestan da u Bruxellesu živi kao bubreg u loju. Drugim riječima, Tonino Picula je tipičan primjer na kojem se pokazuje zašto socijaldemokratske partije sustavno tonu u biračkom dijelu diljem Europe, ali zasigurno nije ni nacionalist, ni ustaša, niti a priori neprijatelj Srbije.
Što me vraća na bit nerazumijevanja o kojem je ovdje riječ. Dok svi ostali u regiji, ma kakvi god oni bili, a zasigurno nitko od ovdašnjih političkih elita nije imun na nacionalizam i populizam, ipak nedvojbeno žele ući u Europsku uniju i realno se ne bave pokušajima da promijene ishod ratova ili ospore činjenice koje su oko karaktera rata i ratnih zločina sudski utvrđene, dotle jedino politika srpskih nacionalista i vlasti u Srbiji teži tome da se karakter i ishod rata nekako ponište, a ideji ulaska u Europsku uniju pristupaju s ruskom figom u džepu. To jeste jednostavno tako i, nažalost, tako je, ma koliko Aleksandar Vučić doista nikad nije rekao da Europska unija nije krajnji cilj.
Međutim, da to nije tako, svatko bi normalan znao da je dobro da izvjestitelj Europskog parlamenta za Srbiju bude netko iz neposrednog susjedstva, k tome netko tko nije bazično nacionalist, tko govori tvojim jezikom, razumije kontekst u kojem se nalaziš i djeluješ i ima realan životni interes, u krajnjoj liniji radi vlastite zemlje, da Srbija uđe u Europsku uniju. Samo je u ovako sluđenom društvu i kod vlasti takvog karaktera pak moguće da se postavljanje Picule na tu dužnost tretira kao neprijateljski čin i jasna poruka Srbiji da je nepoželjna.
A stvari su vrlo jednostavne. Srbija je Europskoj uniji itekako poželjna. Uostalom, na toliko su stvari zažmirili i samoj Srbiji i Vučićevoj vlasti, ne bi li je otrgnuli od Rusije i prevenirali napetosti u regiji. Štoviše, Europska unija se jednako blagonaklono godinama ponašala i prema Slobodanu Miloševiću, “garantu mira i bezbednosti”, kako su ga nazivali.
Ali Europskoj uniji jeste, barem još uvijek dok eventualno totalno ne skrene udesno, nepoželjan politički i društveni povratak u devedesete, jeste joj nepoželjna agresivna nacionalistička retorika prema svima u susjedstvu, jednako kao što nema razumijevanja za suspenziju stvarnih demokratskih procesa.
I dok god to vlasti i pretežan dio društva u Srbiji ne shvate i ne prihvate konačan ishod raspada Jugoslavije, dotle će oni i ostatak Europe, ali i susjedstva govoriti potpuno različitim jezikom i nikako se neće moći razumjeti.
Makar to bio potpuno identičan jezik, kao što je to u Piculinom slučaju.
