Iako uz himnu Gaudeamus igitur, akademska godina na Univerzitetu u Sarajevu, koji ove godine obilježava 75 godina postojanja, započela je, ako ne baš u maniri sapunice, onda ipak na posve neuobičajen način: svega nekoliko dana prije nego što će novoizabrani rektor prof. dr. Tarik Zaimović preuzeti funkciju, Kantonalna inspekcija za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo naredila je poništenje izbora rektora zbog, kako su istakli, raznih nepravilnosti, koje su većinom proceduralnog tipa, uz uvođenje pokojeg etičkog aspekta, kako bi javni dojam inspekcijske odluke zvučao argumentiranije. Uz poneko kršenje konkursne procedure, prof. dr. Zaimoviću se imputira etički crimen budući da je kao prorektor s pravom glasa imao mogućnost glasati za sebe i tako si ostvariti neprincipijelnu prednost u startu. To je, ako iskoristimo analogiju s plesom, prvi pogrešni korak, koji je proceduralno dopušten, ali etički dubiozan. Drugačije je postupio njegov prethodnik prof. dr. Škrijelj prilikom utrke za svoj drugi mandat kada se izuzeo iz glasanja, na koje je proceduralno imao pravo, i tako pokazao akademsko, nazovimo ga, čojstvo i visoku razinu akademske svijesti.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Iako su se inspekcijske radnje, čini se, intenzivirale tek nakon kraja godišnjih odmora, odluka inspekcije je došla u vrlo nezgodan trenutak – neki će reći da su namjerno tempirali odluku neposredno pred početak nove akademske godine – te je posljedično mogla stvoriti određeni institucionalni vakuum, koji bi otežao djelovanje Univerziteta. Bivši rektor prof. dr. Rifat Škrijelj i veliki broj kako dekana tako i direktora instituta koji su integralni dio UNSA inspekcijsku odluku su shvatili kao eklatantni primjer nasrtaja na univerzitetsku autonomiju te su, gotovo unanimno, na zajedničkoj sjednici odlučili ne prihvatiti odluku o poništenju izbora rektora pa su odlučili ići žalbenim putem, pravnom mjerom, koja je potpuno legitimna i dopuštena. Inspekcijska odluka je tako dobila isključivo političke konotacije, interpretirana je kao atak na univerzitetsku autonomiju, te je taj dio akademske zajednice naprosto morao odreagirati: da su šutjeli, javnost bi ih etiketirala kao akademske “klimoglavce” koji su dopustili da univerzitetska autonomija “šaptom padne”. No, istovremeno, kao legalisti nisu se iskazali, jer unatoč svim mogućim manjkavostima inspekcijskih akata, ni sama UNSA, kao uostalom niti jedna institucija, nije izvan zakona.
UNSA će izabrati pravnu borbu u vidu žalbe, koja je nakon nekoliko početnih verbalnih varnica upućenih kantonalnim organima, sada u fazi očekivanja definitivne odluke i razrješenja pravne nedoumice. Iako nakon toga nije zavladala akademska omertà, ipak je očito da o aktualnom procesu većina javnih aktera, univerzitetskih, kantonalnih i pravnih, ipak izbjegava debatirati, većinom zbog konformizma, koji je sam po sebi i vrlo razumljiv.
Mandat novog rektora tako je započeo na bitno opterećujući način, u kojemu je najveća visokoobrazovna institucija u Bosni i Hercegovini stavljena u dilemu: poštovati inspekcijsku odluku koja, unatoč mogućim i eventualnim manjkavostima, ipak ima pravno utemeljenje – koje će biti potvrđeno ili poništeno na višim instancama, ili se fokusirati na glasnu borbu za univerzitetsku autonomiju preko dopuštene pravne borbe. Kada su stvari postavljene na binaran način, ili-ili, a čini nam se da je takav slučaj vezan za izbor rektora, a i za kasniju odluku komisije, onda je konflikt koji je nastupio savršeno razumljiv. U biti, inspekcijske radnje, odluke i kazne malo tko voli i to ne samo iz akademske zajednice, ali su istovremeno navedene radnje nužni pratitelj i korektiv svake institucije. Institucije naime griješe: ponekad omaškom, ponekad intencionalno, a ponekad – taj set greški je i najčešći – proceduralno. Generalno, inspekcijsko djelovanje se većinom i fokusira na taj proceduralni aspekt, koji je, istina, najdosadniji i često nije suštinski bitan, ali upućuje na kvalitetu i integritet institucionalnog djelovanja. Na samom Univerzitetu u Sarajevu mnogi konkursi za izbor u zvanje su “padali” zbog manjkavog teksta konkursa, dok se nabavka, primjerice običnog ili wc papira, također morala proceduralno uklopiti u širi kontekst javnih nabavki. Iako pretjerana birokratiziranost u pravilu usporava svako djelovanje, pa i ono univerzitetsko, ipak su proceduralnost i inspekcijski nadzor nužni korektiv svakog institucionalnog djelovanja, od kojeg niti UNSA ne smije biti izuzeta.
U mandatu bivšeg rektora prof. dr. Rifata Škrijelja Univerzitet u Sarajevu se fokusirao na razvoj strukturalnih pretpostavki budućeg razvoja: okončana je funkcionalna integracija Univerziteta, sve članice su izjednačene po pravima i obvezama, budžet za visoko obrazovanje je eksponencijalno rastao te je omogućio članovima akademske zajednice relativno visoka primanja, socijalnu, pravnu i drugu sigurnost. Mijenjale su se vlade, ministri i ministrice, često i zakoni, pravilnici, razne pojedinačne odredbe, broj studenata se smanjivao, ali je UNSA strukturalno napredovala: iako nikada neće postati Harvard ili Oxford, smatramo da su pozicija i kvaliteta Univerziteta adekvatne za kontekst jugoistočne Europe, kojemu društveno i geografski pripada. Pomlađeni profesorski kadar, inovativni studijski programi, dvojezična nastava, stvari su koje javno nikada nisu dovoljno valorizirane, ali upućuju na bazični razvoj koji će se, za očekivati, dodatno manifestirati u godinama koje slijede. No, istovremeno UNSA se bavila sama sobom, baveći se podosta dugo diplomom dr. Izetbegović – najpoznatiji univerzitetski javni problem, na ratnoj je nozi UNSA bila i s privatnim fakultetima – najveći univerzitetski strah, a inspekcije, koje su relativno često posjećivale organizacijske jedinice, ponajviše su zabrinjavale i iritirale akademske seniore, koji su u toj vrsti nadzora često tražili kamufliranog političkog neprijatelja.
Kako se mandat bivšeg rektora Škrijelja bližio kraju, UNSA je upala u dilemu izbora novog rektora ili rektoresse. Iako je isprva više imena cirkuliralo kao mogući kandidati, izbor je na kraju postao binarni te se sveo na dva akademska slova, redovna profesora, Almiru Hadžović-Džuvo i Tarika Zaimovića. Vitalnost akademske zajednice bi se, mišljenja smo, dodatno potvrdila da je kandidata bilo više, ali i to pokazuje dijelom nezainteresiranost većeg dijela akademika za to prestižno mjesto.
Dr. Hadžović-Džuvo je, iz perspektive šire javnosti, imala nešto bolju početnu poziciju. Bivša dekanesa Medicinskog fakulteta, s respektabilnim iskustvom i u privatnom sektoru – a menadžeriranje u zdravstvu je zasigurno najsloženiji oblik upravljanja – činila se kao vrlo izgledan kandidat za prvu rektoressu Univerziteta u Sarajevu. A eklatantne i nehumane nepravde koje je doživljavala kao akademski radnik na matičnom fakultetu za vrijeme bivših uprava, politički vođenih, dale su joj i disidentski status, koji joj je u drugačijim političkim okvirima postao prednost. Prof. dr. Zaimović, s druge strane, u javnosti je prezentiran na nepovoljniji način iako je funkcija koju je prethodno uspješno obnašao, prorektora za financije, izrazito stresna, nezahvalna i zahtjevna. Posebice u trenutku kada se odvijala financijska integracija UNSA, koju je on, sa suradnicima, implementirao na zadovoljavajući i funkcionalan način, a tome možemo dodati i infrastrukturne projekte, angažman na gradnji Univerzitetske biblioteke, koja će biti jedno i velebno i moderno znanje, jasan znak modernizacije Univerziteta. No, kriznu komunikaciju u momentima kada ga je javnost (ne)opravdano prozivala zbog određenih aspekata njegovog lika i djela, javno nije vodio na adekvatan način. Iako je i to posve legitimna opcija, ipak spada u nešto tradicionalnije i autoritativnije načine ophođenja s javnosti.
Sama kampanja za rektora nije bila na akademskoj razini, posebice zbog činjenice da nisu postojale javne debate kandidata – bilo bi zanimljivo čuti kako dijalogiziraju o osjetljivim stvarima pred svjetlom javnosti, što nude budućim studentima, da li bi vlastitoj djeci sugerirali upis na UNSA ili privatne fakultete, te da li bi im preporučili smještaj u oronulim studentskim domovima, već se vodila telefonijadama, poluformalnim susretima u kojima su pokušavali animirati biračku bazu. Iskustva dekana koji su sudjelovali na navedenim susretima kazuju većinom o općenitim i predvidljivim generalijama, dakle ništa epohalno, iako postoje i drugačije informacije. Navedene aktivnosti ne trebaju izazivati posebno čuđenje, jer se radi o običajnim mehanizmima na kojima se temelji i izbor članova, primjerice, mjesne zajednice ili predstavnika etažnih vlasnika stanara, famoznih PEV-ova.
No, kada je velika javna institucija u pitanja, poput Univerziteta, i sama kampanja je nužno morala imati aspekt javnosti. Da je kampanja za izbor rektora bila javna, debatna, pa čak i antagonistična – to je sasvim normalno kada se radi o svakom izboru između dva kandidata – javnost bi se familijarizirala s njima, stvorila bi vlastiti stav o njima, složila bi se ili ne s njihovim programima, ciljevima i aspiracijama, te bi imala kakav-takav informirani sud o kandidatima. No, to se nije dogodilo, tako da je i sam izbor rektora bio obavijen velom tajne: uslijedilo je tajno glasovanje, sumnja u upliv politike i drugih interesnih sfera u sam izbor, a sve je to ostavilo djelomično gorak okus u (akademskoj) javnosti i nešto širu skepsu u smisao Univerziteta kao takvog.
Naglašavamo aspekt javnosti budući da je UNSA privilegirana javna institucija koja, kao takva, mora prednjačiti ne samo u akademskoj izvrsnosti već i u načinu komuniciranja sa širom javnosti. Upravo je javnost zanimalo kako će se UNSA nositi s izazovima kako podići kvalitetu studiranja za studente ne samo nastavnu već i onu nenastavnu, koja je nezaobilazan dio subjektivnog osjećaja kvalitete studiranja. Hoće li studentima biti omogućeni bolji uvjeti u vidu subvencioniranog smještaja, mjesta susreta studenata? Da li je moguće povećati mobilnost studenata, omogućiti im bolje i brže plasiranje na tržište rada? Pojednostavljeno, interes javnosti bismo mogli usporediti s brigama prosječnog roditelja koji svoje dijete želi usmjeriti na neki studijski program, plašeći se, ali istovremeno nadajući da će mu obrazovanje omogućiti miran i život dostojan čovjeka.
Univerzitetska autonomija nije samo misaona imenica koja visokoškolskoj ustanovi pripada po definiciji: radi se o tome da svako univerzitetsko djelovanje mora biti vođeno visokim profesionalnim proceduralizmom, minimalnim etičkim kodeksom i pravom javnosti da nadgleda navedene procese i da ih kritizira – sve su to sastojci koji uvijek iznova potvrđuju ili demantiraju univerzitetsku autonomiju. Također, svaki kritički pogled prema univerzitetskim dinamikama ne smije biti shvaćen kao udar na autonomiju, već prilika da se autonomija kroz racionalnu i pravnu argumentaciju potvrdi i konsolidira. I to sve unutar relevantnih zakona koji jamče kontinuitet samog Univerziteta. U konkretnom slučaju Univerziteta u Sarajevu, nešto je ipak nedostajalo te je ostavilo dijelom gorak okus unutar šire javnosti. UNSA se trenutno nalazi pred dilemom, umjetnom doduše, između legaliteta i autonomije, o kojoj će pravorijek donijeti nadležna tijela. Neovisno u kojem će se ishodu razvijati odluka, pravni stručnjaci kažu da su mogućnosti podjednake, početak akademske godine je obavijen nejasnoćom, koja generira javnu skepsu u samo djelovanje najveće visokoškolske ustanove u BiH i opterećuje početak mandata novog rektora prof. dr. Zaimovića. No, kada su spomenute dileme u pitanju, one se pravnom odlukom lagano mogu razriješiti: u jednom slučaju aktualni rektor izlazi kao pobjednik, dok u drugom UNSA ponovo bira rektora. Sumnja javnosti u univerzitetski integritet ipak ostaje neovisno koja strana proglasi pobjedu, a preciznijom procedurom, javnim natjecanjem za rektora i uz minimalne etičke postulate ista se mogla lagano izbjeći.
