Kao što su visibabe, jagorčevina, ljubičice vjesnici proljeća, tako su i silna obećanja vjesnici izbora. I nije važno koji nivo vlasti se bira, od savjeta mjesne zajednice, preko općinskih vijeća i načelnika općina, do kantonalnih, federalnih ili državnih vlasti, pa čak i gradskih vijeća i gradonačelnika, sipaju obećanja kao iz rukavice. Ili ipak, iz čarobnog šešira. Obećavaju političari više penzije, niže cijene, ukidanja entiteta, besplatne lijekove, diferencijalnu stopu poreza, let na Mjesec, mir u svijetu.
Čitajte kolumne Eldine Zolj-Balenović:
Nadležnosti, ma kome je to važno, građani svakako ne znaju šta je čija nadležnost. Važno je lijepo govoriti, iskakati iz paštete, pričati sve što ljudi vole čuti. A ljudi kao ljudi, kada dođu kući poslije 10-satnog radnog dana, svih sedam dana u sedmici, pa odmah poslije ručka odlete da urade još neki poslić, jer od obične, radničke plate je nemoguće živjeti, sasvim sigurno neće razmišljati o nadležnostima, svaku riječ vagati 10 puta, neće je upoređivati sa rezultatima tog političara od prije godinu, dvije, tri, pet, nego će onako, na pola uha slušati te mile zvuke i diviti se, ma i zapljeskati i zaplesati ako treba.
Ako političari misle da je i danas ovako, kao što je bilo godinama unazad, grdno se varaju. Građani su došli do ruba, do dna, pod kožu nikome više ništa ne može. Oštećeni su sve glasniji, svjesniji problema, svjesniji činjenice da više nemaju šta izgubiti, da nas je čekanje boljeg sutra dovelo do ambisa.
Tako je i sa onkološkim pacijentima koji već 20 godina čekaju priliku za život, čekaju ispunjenje svih dosadašnjih obećanja, čekaju rješenje brojnih problema. A od trenutka dijagnosticiranog raka, godinama unazad, sve je problem. Nedostatak specijalista, duga, preduga čekanja na nalaze, aparati koji ne rade, nedostatak psihološke podrške i pomoći, nedostatak terapija, nerevidirana lista lijekova duže od pet godina, neshvatljive indikacije za lijekove, kilometarske liste čekanja na pametnu i ciljanu terapiju i imunoterapiju, nedovoljna ortopedska pomagala i dodaci, neliječenje posljedica onkoloških terapija – citostatika (suha koža, paradentoza zuba, mrena na očima, otpadanje noktiju na rukama i nogama, problemi sa srcem, jetrom, bubrezima, plućima…).
I opet, pred izbore onkološki pacijenti su tema razgovora, pregovora, sjednica. Traži se put, traže se način, prijedlozi, mogućnosti, rečenice, tačke, zarezi. Svi žele, svi nešto predlažu, svi nešto… Ali, nikako da nađu način. Odjednom je prepoznat problem koji traje 20 godina, koji je odnio stotine života. Nevjerovatno, misteriozno prepoznat je baš mjesec pred izbore. Istina, lokalne izbore. Neko bi pomislio kakve veze imaju lokalni političari i lokalni izbori sa problemom onkoloških pacijenata. Da je neka druga država u pitanju, odgovor bi glasio nikakve. Ali, u BiH sve ima veze, vezice i poveznice. Odnosno, iste političare koji se vrte sa jednog nivoa na drugi, treći, pa ponovo na prvi…
Istina, teško je preko noći riješiti nešto što se gomilalo duže od 20 godina, ali sve do sada poduzeto, silni javni istupi, sastanci i saopćenja za javnost govore u prilog činjenici da se ustvari i ne pokušava. Jer, samo prije nešto malo više od mjesec svjedočili smo kako se zakon promijeni za pola dana. Zakon o dopunama Zakona o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja, koji su usvojila oba doma federalnog Parlamenta, za nekoliko sati je pokazao da se može kada se hoće. Samo je važno htjeti.
A hoće li ova vlast? Budite sigurni, ovaj put svaki korak, riječ i djelo naše umorne oči će budno pratiti.
