Rio Tinto gotovo da je postala šifra za podjele u susjednoj Srbiji. Ionako podijeljeno društvo dodatno je polarizirano zbog državnog posla s multinacionalnom kompanijom koja u hrvatskom susjedstvu planira rudariti u potrazi za litijem.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić odlučio je i na ovom slučaju testirati svoju svoju neospornu medijsku i političku nadmoć nad razjedinjenom oporbom. Tobože hazarderski, a ustvari vrlo bahato jer je 100 posto siguran u svoju dominaciju (iskazanu i kroz makinacije na nedavnim izborima!), pozvao je oporbu i kritičare da pokrenu proceduru za izjašnjavanje građana Srbije o njegovom opozivu. “Neka oporbeni zastupnici u Skupštini prikupe najmanje 70 potpisa, ako treba, ja ću im pomoći da dođu do dvije trećine zastupnika za referendum o opozivu”, poručio je Vučić. To što srbijansko zakonodavstvo još od 2003. ne poznaje termin “opoziv predsjednika”, a kamoli opciju da se o tome odlučuje na nekakvom referendumu – očito je manje važno. Jer je i u ovom slučaju važna tobože širokogrudna gesta predsjednika kojemu kao nije stalo do funkcije, nego do boljeg sutra, pa makar on, eto, bio opozvan. A svi znamo da ne može biti opozvan… Ali, pustimo sad jeftini PR, vratimo se činjenicama.
Srbija, odnosno okolica rijeke Jadar (inače desne pritoke Drine duge 75 km), po stručnim procjenama leži na oko 1,2 milijuna tona litija u preko 100 milijuna tona jadarita. Susjedna nam zemlja jedanaesta je svjetska zemlja po zalihama. Iste procjene govore da je nešto preko 20 milijuna tona litija trenutno dio rudnih rezervi, odnosno, toliko je moguće eksploatirati iz podzemnih kopova u postojećim rudnicima. Srbija raspolaže sa 1,5 posto svjetskih rezervi novopronađenog litija, ali bi svojim zalihama na zapadu zemlje mogla pokriti čak 90 posto trenutnih potreba Europe.
Kao što je znano, cijela priča ima upravo farsičan tijek: Ustavni sud je nedavno je srušio Vladinu odluku iz 2022. o ukidanju dozvole, a nekoliko dana kasnije Vlada je donijela novu uredbu i tako oživjela projekt vrijedan oko 2,4 milijarde dolara. Kritičari projekta nakon svega su zaključili kako je prvotna zabrana i navodno pristajanje vlasti uz zahtjeve stanovnika dijelova Srbije na kojima Rio Tinto planira kopati – bila tek farsa.
Zato ne čudi što je izvorno ekološki pokret protivljenja potencijalnom zagađenju vrlo brzo dobio i političke dimenzije, pošto je vlast ta koja “gura” i zagovara poslovni aranžman s Rio Tintom.
‘Ne dam rosu, ne dam travu, ne dam Drinu, ne dam Savu‘
Prosvjedovalo se i proteklog tjedna – u Beogradu, Kraljevu, Šapcu, Aranđelovcu, Ljigu… Tisuće ljudi izišle su na ulice uz transparente poput: “Nećemo rudnike”, “Hoću livade, šume i puteljke, potoke i rijeke!”, “Nećete kopati”, “Rio Tinto marš iz Srbije”…
Litij je toliko tražen prije svega zbog apetita automobilske industrije. Točnije, misli se na proizvodnju električnih automobila – baterija električnog putničkog vozila sadrži između 6 i 8 kilograma litija.
No, isto je tako poznato da je vađenje litija prljava, zagađivačka industrija, s velikim opasnostima za okoliš, tako da je razumljiv i veliki otpor, koji je odavno naišao granice ruralne regije u kojoj su planirana iskapanja.
“Eksploatacija litija neminovno vodi u ekološku, društvenu, zdravstvenu i drugu štetu: prljavi su i ekstrakcija, i obrada, i proizvodnja. Njegova ljudska i ekološka cijena je ogromna. Pitanje koje se mora postaviti onda glasi: što to tačno plaćamo onda, kroz tu cijenu, i mi, svojom dobrobiti, i zemlja na kojoj živimo, i živi svijet a kojim je dijelimo? Što dobijamo izgradnjom rudnika? Odgovor je – gotovo ništa. Po svemu sudeći, očekuje se da tu cijenu platimo za sramno niske prihode od rudne rente i za upitnih nekoliko tisuća novih radnih mjesta; s druge strane nalazi se međunarodni konglomerat, bogate istorije nemara, koji očekuje milijunsku zaradu. A između nas i njih stoji aktualna vlast – jer je to njen jedini mogući smisleni zadatak, iako se ona njime gotovo nikada ne bavi, da stoji između nas i njih – koja svojim nemarom, ili nesposobnošću, ili zbog osobne dobiti gotovo da poklanja svoje možda i najvrednije, endemsko, unikatno dobro”, komentira Nikola Zdravković, urednik znanstvenog časopisa u društvu Odiseja.
Podjele “za” i “protiv” su u međuvremenu, nakon više burnih debata i prosvjeda na rubu težih incidenata, došle čak i – do nogometnih navijača u Srbiji! Pa su tako tijekom utakmica 2. kola Superlige Srbije Crvena zvezda – Mladost i Jedinstvo – Partizan navijači dva najveća srpska kluba posvetili neke od svojih poruka na transparentima – pitanju otvaranja rudnika!
Pa su tako navijači Partizana istaknuli “ekološki intoniranu” parolu “Ne dam rosu, ne dam travu, ne dam Drinu, ne dam Savu”. Ta je poruka na tragu proturežimskih skandiranja Grobara, koji Vučića često i osobno prozivaju, odnosno vrijeđaju, iako je javna tajna kako budžeti najvećih srbijanskih klubova u svim sportovima – pa tako i Partizana – itekako ovise o dobroj volji vladajućeg režima. Koliko tko na kraju priče dobije i je li ta raspodjela ravnopravna, e to je neka druga tema…
Gotovo istodobno, na stadionu “Rajko Mitić” (nekad poznatijem kao Marakana) ultrasi crveno-bijelih, poznati kao Delije, okrenuli su ploču porukom: ”Svima su vam usta puna jadarita, a za Kosmet niko ni da pita”.
Drugim riječima, kakva vas sad ekologija spopala, pored sudbinski važnog pitanja Kosova i Metohije, sram vas bilo!
Zašto Vučić ovo radi? Zato što može!
Prije nego požurite konstatirati da su Delije time rezolutno stali na stranu vlasti koja surađuje s investitorima, dakle i na stranu najpoznatijeg zvezdaša u srpskoj politici, predsjednika Aleksandra Vučića, treba imati na umu sljedeću stvar.
Naime, Crvena zvezda navodno je trebala sklopiti unosan sponzorski ugovor s Rio Tintom, ali organizirani navijači beogradskog kluba (jedinog s prostora bivše države koji je osvojio i titulu europskog prvaka) izjasnili su se protiv takvog aranžmana. Srbijanski mediji su prenijeli da je britansko-australska rudarska kompanija ponudila Zvezdi između 12 i 15 milijuna eura po sezoni, čime su očito htjeli popraviti i svoj imidž u Srbiji. Čitava priča je u sferi neslužbene, jer je korporacija Rio Tinto nakon svega demantirala bilo kakvu ideju o sponzorstvu. A da biste stekli predodžbu o “težini” propalog sponzorstva, treba kazati da je Crvenoj zvezdi godinama glavni sponzor bila ruska državna kompanija Gazprom, plaćajući joj oko pet milijuna eura po sezoni…
Je li transparent s utakmice kompromis Delija, kojim su htjeli udovoljiti i očito većinski negativnom raspoloženju javnosti i ne zamjeriti se Vučiću, bit će razvidno iz njihovih sljedećih istupa na tu temu jer pitanje eksploatacije litija neće nestati preko noći…
“Potrujte nas već jednom, pa da živimo kao ljudi!”, rekao bi grafit anonimnog, ali rezigniranog autora u jednoj zapuštenoj beogradskoj ulici.
Analitičari vide u svemu ovome i potencijalnu “minu” za dugovječnost Vučićevog režima, koji je dosad vješto sve afere i potencijalno neugodne teme okretao u svoju korist. Ili je jednostavno PR-ovskim “prekomjernim granatiranjem” anestezirao svaki mogući otpor u javnosti.
Kako primjećuje publicist Ljubodrag Stojadinović, redovni kolumnist portala Peščanik, “odlučnost Vladara da se kopa zasad nadilazi otpor građana koji bi to spriječili”. Pa dalje kaže: “Svim silama države on će učiniti to što je naumio. Od toga mu zavisi goli opstanak, ma koliko bilo onih koji bi ovu rečenicu proglasili pokušajem atentata. Najveća je tajna obujam i žestina otpora kojega će mahniti rudar morati savladati. Ako to ne uspije, morat će odstupiti. Da se povuče i opstane – to više nije moguće. Takav ishod je nezamisliv za njega, pa dimenzije nastupajuće srpske drame zavise o odlučnosti da se brani pravo na fizički opstanak. Mnogo je gore nego što izgleda, mada sve izgleda jako loše. Vladar je navikao da sve njegove smrtonosne ideje prolaze uz ovacije podanika i mlaki bunt koji se gasi sam po sebi, ili uz brutalno policijsko batinanje. Ovaj naum je u rangu fantastičnog eksperimenta ludog znanstvenika nad svijetom kojega kani uništiti. Na pitanje zašto bi želio razoriti sve ovo, odgovor je sasvim jednostavan: zato što može!”.
Ma što navijači vikali. Uostalom, nije tajna da su navijačke vođe najvećih grupa u Srbiji nerijetko bile u dosluhu s tajnim službama i vladajućim političarima koji su oduvijek imali svoje ljude i na navijačkim tribinama. Uostalom, zato su dobili svoju ulogu i u ovoj priči.
