Vlada Republike Hrvatske nastavlja jačati odnose i suradnju s Hrvatima izvan Republike Hrvatske te pružati snažnu potporu Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Na predzadnjoj sjednici donijela je odluku o financijskoj potpori Memorijalnom centru – Groblju mira na Bilima u iznosu od 350.000 eura, a ugovor o potpori potpisan je jučer u Hrvatskom narodnom saboru.
-Groblje mira na Bilima prepoznato je kao strateški značajno za Hrvate u Bosni i Hercegovini, čime se doprinosi očuvanju i njegovanju nacionalnog identiteta Hrvata u toj zemlji. Potpisivanjem ugovora o financijskoj potpori omogućit će se nastavak izgradnje Memorijalnog centra, navodi se u obrazloženju.
Državni tajnik Središnjeg ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonko Milas izjavio je kako projekt ima svehrvatsku i ljudsku vrijednost te univerzalne vrijednosti.
“Govori o istini i povijesti, o kulturi sjećanja važnoj za obitelji, koje danas kroz križeve koji su tamo postavljeni imaju mjesto gdje mogu zapaliti svijeću za sve one koji su nestali i za koje ne znamo gdje su,” rekao je Milas.
Voditelj Pododjela za Drugi svjetski rat i poraće GV HNS-a BiH Mile Pušić kazao je kako je dosad na Groblju mira podignuto 11.000 križeva s imenima ubijenih i nestalih Hrvata, koji svjedoče o stradanju hrvatskog naroda.
“Svaki od ovih križeva stoji kao čuvar uspomene na žrtvu, pružajući pijetet obiteljima, osobito onima koji ni ne znaju gdje im kosti najmilijih počivaju,” kazao je Pušić.
GROBLJE (NE)MIRA
Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić izjavio je 2019. godine kako je Groblje mira kod Mostara mjesto gdje se žele, na neki način, obilježiti sve žrtve ratova, te da to na svoj način ima svoju poruku – znati poštovati pokojne, stradale.
Riječ je o groblju na zaravni Bile, petnaestak kilometara sjeverozapadno od Mostara, za koje u Savezu antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata (SABNOR) Bosne i Hercegovine (BiH) tvrde da je mjesto gdje se sahranjuju pripadnici ustaškog pokreta iz Drugog svjetskog rata.
Riječ je o događajima iz februara 1945. godine, kada su snage tadašnje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) izvele tzv. Mostarsku operaciju, nakon koje su poslije višednevnih borbi sa njemačkim i kolaboracionističkim snagama, preko Zapadne Hercegovine, ušle u Mostar.
Hrvatski povjesničar mostarskog porijekla Dragan Markovina tvrdi da je u to vrijeme Mostar bio “vrlo ozbiljno branjen od strane ustaške vojske”.
“Dakle, jednostavno, i Mostar i Široki Brijeg, i cijeli taj potez, puno je žrtava Osmi dalmatinski korpus Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije tamo imao”, navodi Markovina.
Markovina tvrdi kako jeste činjenica da partizanski pokret nije bio dovoljno “ušao” u te krajeve i da se nije smatrao oslobodiocima, nego da su se protiv partizanskog pokreta aktivno angažirali i fratri u Širokom Brijegu.
“Ono što je također bitno je da je gro vojnika koji su oslobađali Mostar i koji su oslobađali Široki Brijeg i uopće čitavu tu Zapadnu Hercegovinu, zapravo je bio hrvatske nacionalnosti, uglavnom iz Dalmacije i to je priča o kojoj se također ne govori posljednjih godina”, kazao je ranije Markovina za RSE.
ALARMANTNO, IZ MOSTARA
Ideološka osnova za pokretanja projekta „Groblja mira“ na obroncima Mostara nalazi se u dobro poznatoj i kontroverznoj ideji Franje Tuđmana, a koju je podržao i Gojko Šušak, o „ povijesnom pomirenju partizana i ustaša“, kazao je za „Slobodnu Bosnu“ politički analitičar Faruk Kajtaz.
U slučaju „Groblja mira“ na Bilama, Tuđmanova ideja je iskorištena za postizanje najmanje tri dugoročna cilja:
Prvi i osnovni cilj je legitimizacija javnog odavanja počasti, prije svega, pripadnicima vojnih ili drugih formacija NDH. U perspektivi lokacija na Bilama bi, čini se, trebala postati neki (i) novi Bleiburg, obzirom da je Republika Austrija zabranila javno odavanje počasti tamo ubijenim pripadnicima NDH režima, zbog niza incidenata.
Ovo odgovara i Hrvatskoj, jer se radi o članici EU, kojoj se već, ionako, u demokratskim krugovima na Zapadu počesto prigovara zbog „elastičnog“ odnosa prema NDH. Posebno nakon odluke vlasti u Austriji da se zabrani manifestacija na Bleiburgu.
FARUK KAJTAZ (Foto: Arhiv)
Drugi cilj je dalja otvorena kroatizacija Mostara ili barem jednog njegovog dijela.
Radi se o nastavku ideje koja je započeta postavljanjem ogromnog križa na lokaciji brda Hum, zatim gradnjom vrlo visokog zvonika (Zvonika mira!?) Franjevačkog samostana na Bulevaru i evo sada se okončava mega-projektom izgradnje Groblja na Bilama, gdje se planira postaviti čak 50 hiljada križeva!
Ukoliko pogledate ove tri lokacije iz zraka, onda ćete vrlo lako uočiti da se u načelu poklapaju sa ratnom linijom razgraničenja između snaga HVO-a i Armije RBiH na području Mostara, a i to je, naravno, jedna vrsta sublimatorne poruke, koje se na ovaj način šalje u javnost.
Treći cilj je nastojanje da se ogromnim kompleksom groblja na obroncima Mostara „neutralizira“ Partizansko groblje u Mostaru, koje se godinama planski zanemaruje i devastira, dok vlast samo glumi da želi zaštititi ovakav spomenik, koji osim istorijske ima i izuzetnu arhitektonsko-umjetničku vrijednost, te zbog toga ne može biti jednostavno „izbrisan“.
Dok se Partizansko grblje urušava i ruši te prepušta, „zubu vremena“ u novo Groblje mira na Bilama se ulažu ogromna sredstva iz Hrvatske, ali i iz BiH i to naravno – nije slučajnost, kazao je Kajtaz za “Slobodnu Bosnu”.
UPOZORENJE IZ BEOGRADA
Milivoj Bešlin, povjesničar s beogradskog univerziteta, govorio je ranije za „Slobodnu Bosnu“ o negiranju antifašizma, bujanju nacionalizma, pokušajima prekrajanja povijesti i rušenju spomenika antifašizmu. Komentirao je najnovije istupe mostarskog gradonačelnika Marija Kordića, te upozorio na opasne namjere političkih konvertita poput Dragana Čovića i Bože Ljubića.
-HDZ, pa ako hoćete, ideologija hrvatskog ekstremnog nacionalizma, zapravo je došla do svoje krajnje tačke. Ona je kroz svoju, ne naročito slavnu istoriju od 30 i nešto godina, imala jednu konstantu… HDZ je došao na političku pozornicu i u Hrvatskoj i BiH sa idejom negiranja antifašizma, razbijanja antifašističkog vrednosnog koncenzusa na kojima je bila zasnovana Jugoslavija, ali i Hrvatska i Bosna i Hercegovina. I, naravno, u osnovi takvih intencija je ideja istorijskog revizionizma i faktička rehabilitacija ustaštva. Setimo se samo reči osnivača i utemeljitelja te partije da „endehazija“ kao simbol zločina i genocida nije samo zločinačka tvorevina nego i „tisućljetni san hrvatskog naroda“. Na stranu što je to sramotno, to je i istorijski netačno.
Pokušaj proterivanja antifašizma iz Mostara predstavlja neprevaziđenu sramotu i znači, ne samo negiranje antifašizma, ne samo ostrakizam svih antifašista iz Mostara, već i neskrivenu rehabilitaciju fašizma, odnosno neofašizma, što je na tragu onoga što je ideologija te partije, posebno u Bosni i Hercegovini, odnosno njenog bh. ogranka.
Od 1992. godine traje devastacija Partizanskog spomen groblja, monumentalnog spomenika kulture velikog arhitekta i graditelja Bogdana Bogdanovića. Sve se odvija kao po nekom filmskom scenariju. Divljaci i sljedbenici fašističke ideologije devastiraju kamene cvjetove posvećene mostarskim herojima, a policija već 30 godina obavještava javnost da je „istraga u tijeku“ ne čineći ništa da pronađe nalogodavce i izvršitelje. Postoji li sličan primjer u Srbiji ili regionu za koji znate?
-Svi antifašistički spomenici su na ovaj ili onaj način došli u pitanje slomom socijalizma i Jugoslavije i razbijanjem antifašističkog vrednosnog koncenzusa na kome su ta država, i još važnije, to društvo bili zansnovani. Ako ćete da idemo do krajnjih konsekvenci, prvi vandalizam i rušenje antifašističkih spomenika se odigralo pod okriljem država nastalih raspadom Jugoslavije, kada su rušeni Titovi spomenici.
PARTIZANSKO SPOMEN GROBLJE U MOSTARU
Svidelo se to nekome ili ne, Tito je bio na čelu jedinog antifašističkog pokreta u Jugoslaviji, on je bio na čelu pobedničke antifašističke vojske koja je porazila fašizam u Jugoslaviji i na čelu antifašističke snage koja je spadala u red najjačih na globalnog sceni 1945. godine. I kao takav je na Zapadu, naročito posle smrti Churchilla, imao neformalnu titulu poslednjeg istorijskog lidera antifašističke koalicije.
Onog momenta kad su nove vlasti, nastale na razvalinama Jugoslavije, početkom 1990-ih godina, srušile Titove spomenike bio je otvoren prostor i za rušenje svih drugih obeležja antifašizma. Jer ako ste srušili spomenike vođi antifašističkog pokreta, znači da je bilo mnogo lakše srušiti i vandalizovati bilo koje drugo antifašističko obeležje. Izuzetak je grad Podgorica, u vreme prethodnih vlasti na čelu sa gradonačelnikom dr Ivanom Vukovićem, koji je podigao Titu spomenik. Ono što je drugi nivo ove priče je sudbina samog Bogdana Bogdanovića, autora Partizanskog groblja u Mostaru, koje je stvarno umetničko remek-delo. Znamo da je on i autor jasenovačkog Kamenog cveta.
On je kao čovek, umetnik i intelektualac bio proteran iz Srbije u vreme rata 90-ih godina. Morao se skloniti u Beč pod naletom ekstremnih srpskih nacionalista i fašista. Upravo zbog toga što je do kraja konzistentno osuđivao agresivnu politiku Miloševića i rat koji je vodio protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Iako je Bogdan Bogdanović proteran iz Srbije, on je i danas, iako nije živ, ostrakizovan iz našeg javnog i intelektualnog diskursa. Njegovo suštinsko protivljenje ratu u Srbiji nikada nije oprošteno i on je danas u velikoj meri prepušten zaboravu. Ali progon od strane srpskih nacionalista, kao ni njegova žestoka osuda rata i agresije na BiH nije pomoglo da njegovo delo u Mostaru preživi. Što opet govori da su svi postjugoslovenski nacionalizmi vrlo slični. Ne kažem da su isti i jednako opasni, ali su po svojim karakteristikama vrlo slični i deluju po sistemu spojenih sudova. I vidimo da Bogdan Bogdanović i njegovo delo svima smetaju.
DEVASTIRANI SPOMENIK KULTURE – PARTIZANSKO SPOMEN GROBLJE U MOSTARU
Suštinski, antifašistički spomenici na prostoru Jugoslavije su podelili sudbinu toga društva, antifašističkih vrednosti koje su uprostoravali i junaka na koje su nas svojom simbolikom podsećali. Mi smo do kraja destruirali vlastita antifašistička nasleđa, u pokušaju da svi „svoje“ nacionalizme reahabilitujemo. A svi jugoslovenski nacionalizmi su, da vas podsetim, završili Drugi svetski rat u kolaboraciji sa fašizmom. Da bi oslobodili stigme zločina i kolaboracije „vlastite“ nacionalizme, nacionalisti su morali da destruiraju partizansko antifašističko i revolucionarno nasleđe i ideje i vrednosti jedinog antifašističkog pokreta. I kada su vrednosti do kraja stigmatizovane i destruirane bio je manji problem uništiti njihove simbole, a to su u javnom prostoru – spomenici.
(M.I.)
