Prođe i to, spektakl sa repertoara najvažnije sporedne stvari na svijetu. U finalnoj utakmici u Berlinu nogometna reprezentacija Španije pobijedila je izabranike Engleske i po četvrti put postala prvak Evrope, dok kolijevci fudbala ni ovog puta nije pošlo za rukom da osvoji tu titulu. Engleskom timu nije pomogla ni podrška kralja Charlesa objavljena na kraljevskom službenom Instagram profilu. U poruci prožetoj tradicionalnim engleskim humorom, između ostalog, kaže se: “Želim vas potaknuti da osigurate pobjedu prije nego što bude potrebe za čudesnim golovima u posljednjoj minuti ili još jednom dramom s jedanaestercima, siguran sam da bi stres, puls i krvni pritisak nacije bili znatno smanjeni”. Diskretan okus politike, struke i nacionalnog ponosa! Englezi ostaju Englezi i u pobjedi i u porazu, što sa mnogima nije slučaj, pogotovo sa zemljama bivše Jugoslavije, gdje su politika i nogomet u neraskidivoj vezi. Njihovu nogometnu čast spasili su Slovenci plasiravši se među 16 najboljih, dok su se Srbija i favorizovana Hrvatska s pola puta morale vratiti kući.
Priželjkivani dvoboj dvaju susjeda je izostao, ali ih je sudbina gubitnika ipak povezala i sada traže krivca za neuspjeh. Nakon ratnog raspleta devedesetih, iz kojeg je Milošević izašao kao gubitnik i glavni krivac za veliku ljudsku tragediju, Srbi i Hrvati su ušli u razdoblje međusobnog hladnog rata koji se manifestuje politički, medijski i na druge načine, a najviše mentalno. Da su se njihove nogometne reprezentacije kojim slučajem sudarile na nekom od terena Evropskog prvenstva, to bi za obje navijačke nacije bio događaj koliko od sportskog, toliko i od političkog prestiža. Krovni nogometni savezi u obje zemlje zapravo su državna preduzeća u kojima se vrti ogroman novac. Ali, oni su istovremeno i moćne parapolitičke institucije. Aleksandar Vučić lično je doveo Dragana Stojkovića Piksija za selektora državnog tima. Vučić nije mogao da prikrije svoje razočarenje njegovim neuspjehom. Pomenuo je i novac koji je Srbija uložila u orlove.
Uslijedile su medijske i navijačke analize neispunjenih očekivanja. Izgledalo je da Piksi leti, ali Vučić, kao i obično, nije bio spreman da javno prizna svoju grešku. Čulo se da neke igrače treba definitivno mijenjati, ali da prije toga treba mijenjati himnu “Bože, pravde”, jer je neki fudbaleri ne vole. Postoji opšta saglasnost da bi ih melodija “Marš na Drinu” mnogo više motivirala. Ipak, kao prokletstvo lošeg rezultata označen je hrvatski avion kojim su srpski reprezentativci otputovali u Njemačku, što je u medijima dočekano na nož. “Orlovi leteli ustaškim avionom”, glasili su tabloidni naslovi, a bivša premijerka Ana Brnabić patetično je obavijestila javnost da je predsjednik Vučić zbog toga bio “očajan i ljut”. Kao glavni krivac za “nacionalnu sramotu” prozvan je generalni sekretar FSS-a Jovo Šurbatović, koji je najavio da će podnijeti ostavku. Šurbatović se povezuje i s nekim finansijskim aferama. Gdje je nogomet, tu je i novac, a gdje je novac, tu je i politika!
Slučaj Hrvatske je komplikovaniji. Izjednačujućim golom u osmoj minuti sudijskog produžetka, italijanski napadač Zaccagni uručio je Hrvatima povratnu kartu, a njihovu naciju bacio u korotu, čak i one koji s nogometom nemaju skoro nikakve veze. Svako drugačije ponašanje bilo bi shvaćeno kao nepatriotsko. Navijački gnjev sručio se na karizmatičnog selektora Zlatka Dalića, nekadašnjeg igrača Hajduka i fanatičnog katolika koji svojim izgledom odvlači žene u krevet. Pišući o njemu nakon potonuća hrvatske reprezentacije, kolumnista Jutarnjeg lista Jurica Pavičić navodi da je Dalić rođen u Livnu i da je u govor o nogometu uveo svoj specifičan diskurs koji je pokupio od livanjskih fratara u samostanu na Gorici. “Izašao iz takvog svijeta”, piše Pavičić, “Dalić je majstorski savladao fratarski dril. Postavši selektor u oktobru 2017, on je od skupine prestižnih luzera stvorio stroj za pobjeđivanje. Sa Svjetskog prvenstva 2018. Dalić i igrači vratili su se u Zagreb kao Isus u Jeruzalem, dočekale su ih stotine tisuća. Nastaje nova light-nacionalistička vjera u Hrvata. A Dalić je toj vjeri apostol i papa, čovjek koji ide po misama i govori o skrušenoj poniznosti. Dalić nije samo uspješan trener. Dalić obilazi proštenja, pučka slavlja, koncelebrirane mise, hodočašća, koncerte, vatromete”. On je uoči svakog važnijeg natjecanja išao na hodočašće, pješačeći čitavih 120 km od Livna do Međugorja, a 6. juna odveo je reprezentaciju u privatnu audijenciju kod pape Franje u Vatikanu, koji je hrvatske reprezentativce pohvalio kao primjer “kako biti momčad”. Dalić je punih šest godina, sve do ovog juna, bio javni idol kakav Hrvatskoj baš paše. A onda ga je ošinuo bič poraza, udarac na kakav nije navikao. “I teško ga je podnio”, zaključuje Pavičić. “Čovjek koji fratarski važe riječi pretvorio se u ogorčenje lošeg gubitnika koji optužuje Modrića što je promašio penal, krivi suca, proziva novinare i špota sve zbog manjka patriotizma. Pastva mu se odmetnula i okrenula protiv njega.” “Dalić bi trebao stati s parolama o hrvatstvu i katoličanstvu i posvetiti se analizi igre”, poručio mu je poznati hrvatski nogometni stručnjak Ilija Lončarević.
Nogomet nije natjecanje između dva patriotizma, već između vještine, snage i brzine dviju momčadi. Iz ovoga bi nešto mogli naučiti i naši nogometni treneri, a prije svih novi selektor državnog tima Sergej Barbarez, koji najprije kaže “Hop”, a onda pokušava skočiti. A redoslijed stvari je, kao što znamo, obrnut. Reći kako će nacija biti ponosna na njegov tim više je nego pretenciozno. Posve je, takođe, jasno da Sveti Otac, papa Franjo ne daje golove, to je bila stvar hrvatskih igrača, baš kao što ni Dalićevo hodočašće Gospi od Međugorja nije njegovu momčad moglo poštedjeti razočaravajućeg neuspjeha.
