Aleksandar Savanović: Imperijalizam nije u ruskoj DNK, Rusija je imala republiku dok je veliki dio Zapada još živio pod monarhijama | 6yka

Ovih dana svjedoci smo serije iskaza kojima evropske političke elite diskvalifikuju Rusiju kao genetski predeterminisanu prijetnju koja se ne može uskladiti sa slobodnim zapadnim svijetom i njegovim demokratskim vrijednostima, političkim slobodama, ljudskim pravima i republikanskim institucijama. Tako je, na primjer, Predsjednik Finske Alexander Stubb izjavio: „Rusija je dugoročna prijetnja. U njenoj DNK je imperijalizam i ekspanzija. Zajedno sa našim saveznicima osigurećemo da Rusija više nikada ne napadne nekog od svojih susjeda.“ Slične izjave dali su i Macron, Merz, premijerka Italije Đorđa Meloni, premijerka Danske Frederiksen, predsjednik Češke i, naravno, Britanci.

Ove izjave su krajnje indikativne, i sa stanovišta Rusije veoma zabrinjavajuće: Evropa očito ne redukuje svoju prijetnju samo na Putina i njegov zločinački režim, već generalizuje kao prijetnju Rusiju kao takvu, nevezano za politički režim koji u njoj obnaša vlast. To jasno znači sljedeće: pad Putina i slom putinizma neće biti tretirani kao definitivno rješenje problema. Rusija kao takva je problem: implicira se da se ona ne može demokratizovati i ne može postati normalna država primjerena evropskom političkom kriteriju.

Prvo, ovakva stanovišta su krajnje rasistička. Hitler je svojevremeno iznio tezu da crna rasa ne može da napravi državu, dok žuta rasa i Slaveni mogu da naprave državu, ali ne mogu da je razviju do kompleksnih sofisticiranih formi savremenih republikanskih institucija. Samo bijela rasa, nejevrejska (jer su Jevreji po njegovom ludačkom stajalištu tipičan narod bez zemlje) može da napravi državu i da je podigne do složene republikanske arhitekture.

Drugo, ovakva stanovišta ne odgovaraju istorijskoj stvarnosti. Jedna od velikih evropskih republika iz doba novovjekovlja upravo je kreirana od strane Rusa na teritoriji današnje Rusije. To je Novgorod iz 12-14. vijeka.

Prva ruska republika

Republikansko iskustvo Novgoroda, kao i na primjer Pskova, tj. „Pskovska republika“ koja se 1348. god. osamostalila od Novgoroda, je načelno značajno, jer pokazuje da republikanizam u periodu svoje kasnosrednjevjekovne obnove nije bio rezervisan samo za zapadnu Evropu i Mediteran.

Novgorod je u periodu od polovine 12. vijeka pa do sredine 15. vijeka predstavljao jedno od najrepublikanskijih mjesta na svijetu, u kome je moć naroda bila daleko izraženija nego u mnogim državama Evrope, računajući i one malobrojne, a danas slavne republike. Postojao je knez, ali nije imao nasljednu vlast već je biran. Za razliku od venecijanskog dužda nije ga biralo zatvoreno vijeće, već skupština svih građana, računajući i najniže klase, a ona je imala ovlasti i da ga smijeni. Narodna skupština ili „вече“ imala je ne samo zakonodavnu vlast već i sudsku.

Ono je donosilo zakone, odlučivalo o ratu i miru te biralo i smjenjivalo knezove. Za razliku od ostatka Rusije, gdje su kneževi bili apsolutni vladari, u Novgorodu je knez bio sveden na unajmljenog vojnog zapovjednika. Ako narod ne bi bio zadovoljan njime, Vijeće bi mu “pokazalo put”, odnosno protjeralo ga. Podjela vlasti takođe je implementirana: glavni izvršni funkcioner bio je gradonačelnik kojeg je takođe biralo Vijeće. Vodio je administraciju, predsjedavao saborom, komandovao vojskom i upravljao sudstvom, a mandat mu je bio ograničen.

Takvo shvatanje narodnog suvereniteta u to doba nije postojalo gotovo nigdje u Evropi i svijetu. Najpribližnije možda u Dubrovačkoj republici. Prema nekim izvorima, narodno Vijeće imalo je čak i „crkvenu“ vlast, time što je bilo ovlašteno da bira nadbiskupa i to žrebanjem između tri kandidata. Zasjedanja skupštine su se održavala na glavnom gradskom trgu ispred katedrale. Vijeće se sazivalo na krajnje jednostavan i slobodan način: od strane bilo kog građanina koji zazvoni na „skupštinsko zvono“. Zvono je bilo simbol nezavisnosti i narodnog suvereniteta Novgorodske republike i zato ga je, nakon osvajanja Novgoroda, Ivan III prenio u Moskvu.

U kasnijoj fazi, po svemu sudeći reformom 1410. god. uspostavljena je neka vrsta „Savjeta gospode“ koja je imala značajne ovlasti i prema pojedinim teoretičarima postala i stvarni centar vlasti. Ova tvrdnja je, po sadašnjem stanju istraživačkog uvida, sporna, a pojedini teoretičari (na primjer Granberg) dovode u pitanje čak i samo postojanje tog tijela kao institucionalizovane forme vlasti. Članstvo u tom tijelu se ostvarivalo primarno na osnovu posjeda. Zato se Novgorodska republika u toj kasnijoj fazi ponekad naziva „Bojarska republika“ – od riječi „боя́рин“ koja je označavala posjedničko plemstvo. Zato danas većina teoretičara republikanizma kategoriše Novgorod kao “mješovitu republiku” u kojoj je postojala kombinovana vlast naroda i aristokratije. Ipak, nema sumnje da je Novgorodska republika ostala dominantno narodna, jer je vijeće zadržalo prevlast nad bojarima, ne samo u smislu zakonodavne ovlasti, već i moći da dodjeljuje ili oduzima status „bojar“, ili onemogući prenos titule ili posjeda na potomstvo. Ona je u svakom slučaju neuporedivo više narodna nego je to bila na primjer Firenca, Đenova ili slavna Mletačka republika – u bilo kom trenutku svog hiljadugodišnjeg postojanja Venecija nikada nije dala svom narodu takvu moć kakvu je imao narod Novgoroda.

Novgorodska republika bila je i ekonomski prosperitetno mjesto, a ne neka sirotinjska zajednica kulaka, kako se većinom slikaju ruske provincije tog doba. Kao najistočniji dio Hanzaetske lige ostvarila je veliki ekonomski rast zasnovan na trgovačkim aranžmanima. Kao i većina republika, i ova Novgorodska je bila trgovačko društvo. Kao i većina istinskih republika, i Novgorod je bio mjesto emancipovanosti: stopa pismenosti stanovništva bila je izuzetno visoka u odnosu na tadašnje evropske standarde, i, što je još važnije, nije bila rezervisana samo za sveštenstvo i plemstvo – pismeni su u Novgorodu bili i zanatlje, seljaci i žene, što je pravi kurizitet za to doba. Da bi obični ljudi mogli pisati, nađeno je rješenje dostupno svačijem standardu: umjesto skupog pergamenta, građani su koristili unutrašnji sloj brezove kore, a slova su se urezivala metalnim ili koštanim štapićima. Arheolozi su našli veliki broj takvih pismena – od ljubavnih poruka, pa do važnih vojnih naredbi. Cjelokupan javni standard je uopšteno bio na visokom nivou. Na primjer, gradske ulice bile su popločane drvenim oblovcima koji su se redovno mijenjali zbog blata i vlage. Higijena je bila visokoodržavana: odlazak u parna kupatila bio je sedmični ritual za sve slojeve društva. Politički posmatrano, grad je bio strukturisan u pet kvartova, od kojih je svaki imao svoje vijeće i sam birao svog starješinu. Ali grad je bio i urbanističko-ekonomski uređen: podijeljen je na kvartove prema zanatima – grnčari, kovači, kožari i draguljari imali su svoje dijelove grada.  

Takođe je važno uočiti da Novgorodska republika nije bila samo jedan usputni kratkotrajni istorijski kuriozitet, poput na primjer „Korzikanskog republikanskog eksperimenta“ koji je opstao samo par godina. Novgorodska republika postojala je tri vijeka – sve do 1478. god. kada je Novgorod osvojen od strane moskovskog princa Ivana III.

Na ovoj slici Andrei Ryabushkin, ruski slikar iz 19. vijeka,  prikazao je “Veče Novgoroda”:

 Klavdi Vasilyevich Lebedev takođe je prikazao isti motiv na slici iz 1907. god.:

Apolinarij Versjacov je 1909. god. naslikao vrlo detaljan prikaz “Novgorodske tržnice” u čijoj pozadini se vidi novgorodski Kremlj:

Postoji i veliki broj drugih slika koje tematiziraju demokratsko republikansko iskustvo Novgoroda. Činjenica da je ruska umjetnost posvetila toliko pažnje jednoj političkoj formi već govori o tome koliki značaj novgorodska tradicija ima u ruskoj kolektivnoj svijesti. Što nije nevažno za razumijevanje savremenih događaja.

Rusija se danas većinom posmatra kao istorija smjene različitih vrsta despotija. Mračni tamni vilajet tiranije, diktature i neograničene vlasti manje ili više sumanutih autokrata. Tragični ruski narod vijekovima se zlopatio pod raznim poludjelim diktatorima – od Ivana Groznog, preko još groznijeg Staljina, pa sve do Putina kao najnovijeg primjera tog mračnog kontinuiteta. Međutim, slobodarska građanska tradicija nije nepoznata ruskom iskustvu – Novgorodska republika možda je i najizraženiji primjer tog tipa. Imajući u vidu i veliku rusku kulturu, Rusija nakon Putina sigurno jeste kapacitirana da se transforimiše i napravi otklon od diktature i njoj pratećeg agresivnog ekspanzionizma. Zato se problem postputinističke Rusije najbolje može riješiti – ne rasparčavanjem i disolucijom te zemlje, već jednim sveobuhvatnim “Maršalovim planom” koji bi ciljao reafrimaciju zaboravljene republikanske tradicije u Rusiji. Na taj način Rusija bi na suštinski i dubinski način napustila svoje carističke iluzije i prestala biti prijetnja svojim komšijama i samoj sebi. A Zapad ispravio grešku koju je uradio 1989. god. Mnogi pametni ljudi tada su upozoravali da bez pomoći sa Zapada postsovjetska Rusija neće biti u stanju da se demokratizuje i na kraju će zaglibiti u nekoj vrsti diktature. Ergo: dobili smo Putina. Nadajmo se da će svjetski lideri ovaj put biti mudriji u rješavanju ruskog pitanja. Imperijalna diktatorska strana Rusije je samo njeno najpokazivanije lice. Ali postoji i ono drugo: demokratsko, republikansko i prosvijećeno. Treba mu pomoći da se pokaže.