Bashar al-Assad, dugovječni i kontroverzni predsjednik Sirije, po mnogima svirepi diktator, napustio je Damask te je avionskim letom sretno i sigurno stigao na željeno odredište u Moskvu, gdje mu je dodijeljen humanitarni azil. Prije samog odlaska, koji će označiti i definitivni pad njegovog režima, instruirao je suradnike da omoguće brzi i mirni prijenos vlasti. Ugodan let, humanitarni azil i želja za mirnom tranzicijom – završni čin Assadove vladavine, čine se gotovo nespojivi s njegovim likom i djelom, koje je bitno obilježeno brutalnom represijom, političkim i društvenim nemirima, građanskim ratom i nespremnosti na mirovne kompromise. Svrgavanje Assada veliku većinu Sirijaca veseli – njegove karikaturalne spomenike uništavaju pomoću suvremenih dizalica, slična sudbina je namijenjena i njegovim portretima i svakom onom simbolu bivšeg režima. Predsjednička palača, najistaknutiji simbol bivšeg režima, postala je gotovo preko noći javno dobro: mase Sirijaca ridikuliziraju sklonost čitave obitelji Assad prema visokoj modi i skupim automobilima, stvarajući dojam da je sve vezano za bivši režim bilo temeljno krivo i da je trajao predugo – više od pola stoljeća (preciznije 54 godine) su otac i sin, Hafez i Bashar, vladali Sirijom.
Čudna je numerologija vezana za obitelj Assad: Bashar je svoju predsjedničku karijeru započeo nakon smrti oca, s početkom novog milenija, 2000. godine, kao obećavajuće novo lice, ali je nakon 2011, Arapskog proljeća i početka sukoba pokazao patološke autoritarne crte, po kojima će u većini javnosti ostati i zapamćen. Pobunjenici su ga detronizirali u svega 11 dana, a njegovi bliski saveznici Rusija – koja je od početka sukoba njegovom režimu davala većinom zračnu podršku, i Iran – čija se podrška očitovala na borbenom terenu, pustili su da “šaptom padne”, sačuvavši ipak njegov život, za razliku od sudbine predsjednika sličnog profila.
Kada se promatra geneza, politički režim i sudbina Sirije, čini se kao da je prst sudbine odredio društveni i politički život te bliskoistočne zemlje: u nekom paralelnom svemiru Assad – kao mlađi sin, dakle, rezerva u redu za nasljeđivanje trona – mogao je biti uspješni oftalmolog s londonskom adresom, u gradu u kojemu je devedesetih studirao i upoznao Asmu, koja će postati izabranica njegovog srca, prva dama i novo lice Sirije, koja je trenutno i sama u egzilu, preboljela rak, ali ne još i leukemiju, koja joj je dijagnosticirana. Život je Assadu drugačije promiješao karte: stariji brat Bassel, prvi u redu za tron – postoje razne nepotvrđene tvrdnje da je mlađeg Assada poprilično maltretirao u ranom djetinjstvu – pogiba 1994. u prometnoj nesreći i Bashar stupa na scenu. Rado je viđen gost mnogih zapadnih lidera koji su u postkolonijalnoj maniri željeli modelirati Siriju pa su poticali modernizaciju države, liberalizaciju tržišta i ostale razvojne dinamike. Prva dekada Assadovog režima je, makar izvana, bila pozitivna ako se referiramo na ekonomski razvoj i međunarodnu percepciju. Iznutra, upozoravale su mnoge nevladine organizacije i dio sirijske dijaspore već tada, režim je bilo izrazito represivnog tipa – zatvori, državna kontrola i limitirani politički pluralizam, i bilo je pitanje vremena kada će eskalirati.
Kriza u Siriji je eskalirala u maniri domino-efekta nakon Arapskog proljeća: “Doktore, ti si sljedeći”, tako je glasio grafit u sirijskom gradu Daraa za koji su optuženi dvadesetogodišnjaci koji će kasnije biti mučeni, osakaćeni, neki ubijeni i tako je društvena pobuna započela. Simbolički legitimitet Assad je izgubio kada je trinaestogodišnje dijete Hamza Ali al-Khatib mučen do smrti u policijskom pritvoru, a onda je tadašnja američka državna tajnica Hilary Clinton javno istakla da je režim deligitimiran i sukob je mogao započeti. Predsjednici Obama i Sarkozy, premijer Cameron i kancelarka Merkel zahtijevali su da odstupi smatrajući da budućnost Sirije počiva na volji naroda, popularnoj autodeterminaciji, koju Assad onemogućava. Slično je postupila i Arapska liga, taj važni regionalni igrač, koja je suspendirala Siriju iz članstva godine 2011, da bi ga ponovno potpuno reintegrirala 2023.
Njegovo vojno djelovanje je bilo brutalno, toliko silno da je skoro i izgubio vlast zbog nikada dokazanih optužbi za korištenje kemijskog oružja – plin sarin je bio u pitanju, mjesto predgrađe Damaska, a epilog oko 1.400 mrtvih, od kojih trećina djece – vječne crvene linije u modernom ratovanju. Ruska Federacija ga je spasila, iznjedrila kvalitetno diplomatsko rješenje, te su zalihe kemijskog oružja zajedničkim radnjama Amerike, Rusije, Sirije i UN-ovih organa stavljene pod kontrolu. Ako je rat u Siriji nadilazio klasičnu tipologiju ratovanja – bio je to i međunarodni sukob, pa zatim rat preko posrednika, građanski rad, regionalni konflikt – neki su smatrali da je sirijsko ratište najsofisticiranija ratna pozornica na svijetu, brojevi koji pokazuju razmjer tragedije su strašni. Epilog, nepotpuni podaci pokazuju da je oko 13 milijuna Sirijaca raseljeno, od toga oko 7 milijuna izbjeglica, dok se broj mrtvih kreće oko 700.000. Tragični brojevi nisu od gotovo ničijeg političkog interesa, samo su skup hladnih podataka. Država je temeljno podijeljena, infrastruktura devastirana, a politički red koji tek treba uspostaviti i legitimirati čini se kao temeljni izazov buduće Sirije. Istovremeno Siriju treba obnoviti, a već godinama međunarodni igrači licitiraju kome će najveći dio kolača od stotina milijardi za obnovu pripasti. Novi režim koji tek ima nastati u Siriji vođen nekadašnjim pobunjenicima, bivšim teroristima i fundamentalistima, koji su uspješno rebrandirani kao moderni, suvremeni i progresivni lideri, od trenutka kada je Assad ušao u avion za Moskvu, postaju legitimna politička opcija, nova kontakt-točka za strane interese u toj izmučenoj zemlji, kojih ne manjka.
