Tokom decembra, najavili su federalni parlamentarci, na dnevnom redu će se naći Zakon o južnoj interkonekciji, koji bi – kad se usvoji – trebao omogućiti našoj zemlji alternativno snabdijevanje plinom. U ovom času zavisimo od (dobre) volje Ruske Federacije, a projekat južne interkonekcije otvara ventile ka Hrvatskoj i Evropskoj uniji. Naši zapadni susjedi već su u svoje planove kapaciteta LNG terminala na Krku ugradili potrebe za našu zemlju, oslanjajući se na Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH koji je još 2021. usvojio okvirni zakon potreban za izgradnju i finansiranje projekta, uz aktivan angažman međunarodnih konsultanata i široku podršku domaćih političkih partija. No, zakon je već tri godine žrtva apetita Dragana Čovića, lidera HDZ-a BiH, koji – kako je to plastično sročila američka administracija – lične i stranačke interese finansijske prirode stavlja ispred interesa onih za koje tvrdi da ih predstavlja. Čović je, prepoznajući priliku da se ugradi, u Domu naroda zaustavio zakon amandmanima čija je suština novi (vlastiti) operator prijenosnog sustava, jer tobože ne želi raditi preko BH Gasa zbog manjka Hrvata u ovoj državnoj kompaniji. Ispostavilo se da nije do manjka Hrvata već do viška Čovićeve gramzivosti, pa se projekat kiselio, čekajući tobožnji dogovor do koga je lideru HDZ-a stalo kao do preklanjskog potrošenog plina. Ili barem isto onoliko koliko mu je stalo do geostrateškog jačanja Bosne i Hercegovine i njezinog puta u Evropsku uniju, u koji se stalno, pun optimizma, zaklinje. Puno spremniji na velike riječi nego i najmanja djela i posve oslonjen na Vladu Federacije koja jednako obećava vraćanje zakona u proceduru, ali nikako da to i uradi. Neće Čović.
Izgleda da hoće parlamentarci: američki ambasador u našoj zemlji Michael Murphy se, podržan zamjenikom pomoćnika državnog sekretara SAD-a Alexanderom Kasanofom, prošle sedmice sastao sa federalnim zastupnicima, znakovito i namjerno ignorirajući hadezeovce. Rezultat ovog druženja je vijest s početka teksta – do kraja godine Zakon o južnoj interkonekciji naći će se na dnevnom redu Parlamenta FBiH, a čini se da ima i realne šanse da bude usvojen. U Zastupničkom domu, naime, sjedi 14 hadezeovaca od ukupno 98, pa je realno očekivati da zakon dobije potrebnu većinu. Naravno, jednako je realno da će zakon pred Dom naroda, a onda opet Čović može dati mašti na volju za koliko i kakvih vrsta blokada će posegnuti. Čemu onda repriza iz 2021. godine, nagađaju analitičari posljednjih dana.
Vjerovali ili ne, odgovor je stigao od onih od kojih smo to najmanje očekivali. Zapamtite ovaj dan, zagrmjela je Ambasada Rusije u BiH u prvom, od čitave zbirke, saopćenja posvećenih sastanku u Parlamentu FBiH. Jezikom Milorada Dodika (stvarno, ima li lider SNSD-a ruskog konsultanta za tvitove?) obrušili su se na ambasadora Murphyja, ali i (još uvijek) američkog predsjednika Josepha Bidena, projekat južne interkonekcije zovu takozvanim, a zastupnike HDZ-a BiH legitimnim predstavnicima vodeće stranke konstitutivnog hrvatskog naroda u BiH. Da ne bi sve ostalo na jezičkim kovanicama poznatim iz devedesetih, Ambasada Rusije ide u kost: “Amerikanci su (ovim sastankom) podmetnuli bombu pod integritet Bosne i Hercegovine. Upravo oni svojom politikom pritiska i sankcija tjeraju Republiku Srpsku da preduzima korake za zaštitu svojeg statusa, koji garantuje Dejtonski mirovni sporazum te svojim besramnim odnosom tjeraju Hrvate u BiH da se vrate razmatranju temeljnih odredbi svoje koegzistencije sa Bošnjacima u okviru Federacije BiH.” Insistirajući na bombama, Rusi znaju i šta je fitilj: pitanje državne imovine, pa onda prijeteći ponavljaju svima koji naivno pričaju o suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine svoj odgovor: Zapamtite ovaj dan! Da nije riječ o otvorenim prijetnjama, možda bismo se malo i zabavili nekim od izrečenih konstatacija, poput one kako “američka ambasada, poput buldožera, pokušava srušiti do temelja mogućnost da građani BiH izaberu razumnu alternativu”, koja zaista zvuči kao žešći crnjak s obzirom na krv prolivenu u Ukrajini, čiji su se građani opredijelili za razumnu alternativu. Ne, nije nimalo veselo, s obzirom na to da ruska ambasada ne krije da Bosnu i Hercegovinu svrstava rame uz rame sa Moldavijom, Rumunijom i Gruzijom, listom zemalja koje trpe posljedice malignog ruskog uticaja koji – pratimo izvještaje – prerastaju u preozbiljne nerede, a sve zbog samostalnih političara, kako Rusi opisuju svoje favorite “koji pokušavaju braniti nacionalne interese”.
Nije tajna da imaju Rusi svoje branitelje nacionalnih interesa u Bosni i Hercegovini. Imaju ih i na Balkanu, čijoj su destabilizaciji zaljubljenici u Vladimira Putina posvetili čitav niz godina, podrivajući ne samo mir i stabilno okruženje već i svaku šansu da se izvučemo ispod autoritarnih šinjela, gospodara moći i sudbina, duboko uvjerenih da su predodređeni da budu faraoni, vladari naroda, fabrika, institucija, kulture, ama baš svega čega se dočepaju i u čemu namirišu korist. Ko ne vjeruje, neka se pozabavi prirodom vlasti kakvu demonstrira Milorad Dodik, vodeći balkanski rusofil. Njegovo novokomponovano evropstvo poklekne na svakoj stepenici koja znači makar zrno transparentnosti u trošenju novca, jednako kao što europejstvo Dragana Čovića zastane u grlu parlamentaraca onoga časa kada treba dići ruku za značajniji iskorak ka euroatlantskim integracijama. I nije to od jučer. Bruxelles se godinama nadao da će pripitomiti Putina, pa je bio slijep, gluh i nijem na širenje ruske rak-rane Balkanom. I naročito Bosnom i Hercegovinom. S drugom fazom agresije Kremlja na Ukrajinu, počelo se odmotavati klupko i shvatati količina zloćudnosti koju Moskva distribuira Balkanom, ali i dalje nema snage da problemu pogleda u oči i uhvati se s njim ukoštac.
Da, valja se nekad usaglasiti i s Dodikom, naša je sudbina u našim rukama. Rusi su nam demonstrirali sav cinizam svoga odnosa prema ovoj zemlji i ne treba imati dilema. Bosna i Hercegovina je epicentar ruskog malignog utjecaja jer je Kremlj ispravno procijenio da je najvažniji prostor za stabilnost Balkana. Zato već odavno ne pričamo samo o utjecaju, već o konkretnim, vrlo opasnim ambicijama da se čitav ovaj prostor drži kao rusko bure baruta čijim će se fitiljima upravljati s Crvenog trga. Monopol nad gasom, ruska ruka na ventilu samo je jedan od dijelova bombe kojom nam mašu pred očima. Dodik je već toliko zabrazdio u smutnje, da njegova ljubav spram gubernatora i nije vijest, kao što nije ni njegova ambicija da od RS-a pravi guberniju. Čvrsti zagrljaj s Čovićem, koji su nam iz saopćenja u saopćenje sami Rusi potvrdili, barem svima otvara oči i postavlja stvari kristalno jasno – Vlada i Parlament FBiH ne određuju se samo prema dnevnom redu ili napretku u vidu razumnih ponuda plina, već glasaju o historijskom ne Vladimiru Putinu, ruskom predsjedniku koji ne krije da mu je životna želja da bude veći Staljin od Staljin
